"The very good people did not convince me; I felt they'd never been tempted."
U sklopu mojih novogodišnjih odluka (da, takav sam tip osobe :)) nalazi se kategorija redatelj mjeseca. Za mjesec veljaču trebao je to biti Martin Scorsese, s obzirom da je jedan od najdražih redatelja mog dečka.
Njegova (filmska) adaptacija romana iz naslova nemali je broj puta bila prikazivana na televiziji, no s obzirom da ja u slučaju adaptacija uvijek nastojim prvo pročitati knjigu, gledanje filma sam uspješno izbjegavala svo ovo vrijeme. Očito sam izbjegavala i čitanje knjige, ali dobar razlog za to ne mogu navesti. Vjerujem da je to stoga što sam bila (površno) upoznata s temom i što me ista nije pretjerano privlačila. Štoviše, nikad nisam voljela ljubavne trokute, u umjetnosti ili izvan nje, tema prijevare mi je oduvijek bila odbojna, kao i njezini akteri koji bi me redovito živcirali. I ne samo to, ja bih se redovito poistovjećivala sa "žrtvom", pogotovo ako je ista prikazivana nezanimljivom i beskarakternom osobom, onako, mundane. Ponavljam, dobar razlog ne mogu navesti :D. I tako sam ove godine bila primorana (neš ti teškog zadatka :D) prvo pročitati Doba nevinosti američke književnice Edith Wharton a zatim i pogledati Scorseseov film. Što da vam kažem, better late than never.
Radnja romana i filma smještena je u New Yorku 1870ih godina. Newland Archer (glumi ga Daniel Day Lewis, zaista ne znam kako sam tako dugo odolijevala, ako ničemu drugom, onda njemu) i May Welland (Winona Ryder), oboje predstavnici visokog društva, idealan su mladi par, zaljubljeni su i planiraju zaruke kojima bi se ujedinile njihove ugledne obitelji. Problemi počinju dolaskom Mayine rođakinje Grofice Ellen Olenske (Michelle Pfeiffer) koja se, bježeći od nesretnog braka s poljskim grofom, vraća u rodni New York. Grofica, iako toga nije svjesna, gotovo svakim svojim pokretom krši stroge društvene norme. Od odabira haljine i frizure, preko previše slobodnog izražavanja svoga mišljenja pa sve do otvorenog protivljenja željama svoje obitelji. Već prvo njezino pojavljivanje u društvu diže toliku prašinu da Newland (uz prešutno odobravanje zaručnice) odlučuje prijevremeno objaviti svoje zaruke s May samo kako bi ušutkao ogovaranja i dao do znanja da podupire odluke svoje buduće obitelji.
Međutim, Newlanda grofičin karakter i slobodno ponašanje sve više privlače te on počinje propitivati ispravnost konvencija kojima se do tada ponosio i utjecao. U njemu se javlja želja za slobodom i životom manje zadanim formom. Društvo, s druge strane, ne bira sredstva kako bi zadržalo svoj privid savršenstva.
"Does no one want to know the truth here, Mr. Archer? The real loneliness is living among all these kind people who only ask one to pretend!"
"His whole future seemed suddenly to be unrolled before him; and passing down its endless emptiness he saw the dwindling figure of a man to whom nothing was ever to happen."
Moram priznati da sam bila skeptična oko filma. Naime, Doba nevinosti nije roman koji se oslanja na velike događaje i pametne dijaloge. Štoviše, slučajni promatrač ostao bi potpuno zbinjen ukoliko ne bi imao nekoga tko bi mu objasnio kako stvari stoje (primjer je upravo grofica Olenska). Čitatelj najviše saznaje iz Newlandovih razmišljanja te iz komentara same književnice (pripovjedača) koji su zaista dragocjeno oštroumni i ironični. Iz tog sam se razloga bojala sam se da će gledatelj patiti zbog promjene medija. Tomu je, međutim, vrlo jednostavno doskočeno zadržavanjem sveznajućeg pripovjedača i u filmu. Tako da se, na trenutke, pojavljuje umirujući glas koji modernim ljudima tumači ne samo neshvatljivo, nego i zacjelo nezamislivo i apsurdno ponašanje iz nekih prošlih vremena. Hmmm. Ili ne. Moram priznati da mi se nekada čini da se nisamo puno odmakli od istog licemjerja.
"In reality they all lived in a kind of Hieroglyphic world, where the real thing was never said or done or even thought, but only represented by a set of arbitrary signs."
"And he felt himself oppressed by this creation of factitious purity, so cunningly manufactured by a conspiracy of mothers and aunts and grandmothers and long-dead ancestresses, because it was supposed to be what he wanted, what he had a right to, in order that he might exercise his lordly pleasure in smashing it like an image made of snow."
"What could he and she really know of each other, since it was his duty, as a 'decent' fellow, to conceal his past from her, and hers, as a marriageable girl, to have no past to conceal?"
"There was no use in trying to emancipate a wife who had not the dimmest notion that she was not free."
Dok sam gubila vrijeme u bespućima interneta naišla sam na neke (meni) vrlo zanimljive podatke. Prvo /1/, Edith Wharton je prva žena koja je dobila Pulitzerovu nagradu za roman, i to upravo za Doba nevinosti 1921. godine (istina, nije mi jasno zašto je ovo potrebno isticati s obzirom da se nagrada dodjeljuje tek od 1918. i da su Edith prethodila tek dva muškarca :/). Drugo /2/, kroz povijest se čitateljska reakcija na predmetni roman stubokom izmijenila. Naime, odbor koji je roman nagradio Pulitzerom tvrdio je da isti prikazuje "zdravu atmosferu američkog života i najviše standarde američkih manira i muževnosti" (slobodan prijevod). Danas većina čitatelja (uključujući malu mene i velikog Scorsesea) iz romanu iščitava kritiku tadašnjeg društva te krhkost privida koji njeguju.
Treće /3/, pročitala sam negdje da je književnica bila neodlučna oko načina kako će završiti ovaj roman. Neću spojlati (za promjenu :D), samo ću reći da su i naši zaključci, koje u velikoj mjeri temeljimo upravo na raspletu ljubavnog trokuta, isto tako krhki kao i njujorško društvo na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće :) I posljednje, četvrto /4/, za Edith Wharton mnogi kažu da je anti-Austen. Moram priznati da to u ovom romanu nisam primijetila. Je ona ironična i propituje i malo se ruga i tako to, ali nikada otvoreno ne kritizira. Mene čak podsjeća na Austen (lik oca May Welland identičan je onom oca Emme Woodhouse). Međutim, pretpostavljam da bi za pravu dozu kritike ipak trebala pročitati njen raniji roman, Kuću veselja, s obzirom da se kasniji Doba nevinosti smatra svojevrsnom "isprikom".
Da završim, i knjiga i film su mi lijepo "sjeli" (na goodreadsu je knjiga dobila 4 zvjezdice, film bi dobio isto toliko da mubi nisam potpuno zanemarila :D). I ne, kao što sam dala naslutiti ranije, nisam se poistovjetila s bezveznom May nego sam cijelo vrijeme bila gorljivi navijač tima Ellen (ispričavam se, nisam mogla odoljeti ovoj Sumrak analogiji :D). Kako bih samo malo dočarala razlike između njih dvije te njihovih odnosa s Newlandom, evo par suprotstavljenih sličica. Go Michelle!
Njegova (filmska) adaptacija romana iz naslova nemali je broj puta bila prikazivana na televiziji, no s obzirom da ja u slučaju adaptacija uvijek nastojim prvo pročitati knjigu, gledanje filma sam uspješno izbjegavala svo ovo vrijeme. Očito sam izbjegavala i čitanje knjige, ali dobar razlog za to ne mogu navesti. Vjerujem da je to stoga što sam bila (površno) upoznata s temom i što me ista nije pretjerano privlačila. Štoviše, nikad nisam voljela ljubavne trokute, u umjetnosti ili izvan nje, tema prijevare mi je oduvijek bila odbojna, kao i njezini akteri koji bi me redovito živcirali. I ne samo to, ja bih se redovito poistovjećivala sa "žrtvom", pogotovo ako je ista prikazivana nezanimljivom i beskarakternom osobom, onako, mundane. Ponavljam, dobar razlog ne mogu navesti :D. I tako sam ove godine bila primorana (neš ti teškog zadatka :D) prvo pročitati Doba nevinosti američke književnice Edith Wharton a zatim i pogledati Scorseseov film. Što da vam kažem, better late than never.
Radnja romana i filma smještena je u New Yorku 1870ih godina. Newland Archer (glumi ga Daniel Day Lewis, zaista ne znam kako sam tako dugo odolijevala, ako ničemu drugom, onda njemu) i May Welland (Winona Ryder), oboje predstavnici visokog društva, idealan su mladi par, zaljubljeni su i planiraju zaruke kojima bi se ujedinile njihove ugledne obitelji. Problemi počinju dolaskom Mayine rođakinje Grofice Ellen Olenske (Michelle Pfeiffer) koja se, bježeći od nesretnog braka s poljskim grofom, vraća u rodni New York. Grofica, iako toga nije svjesna, gotovo svakim svojim pokretom krši stroge društvene norme. Od odabira haljine i frizure, preko previše slobodnog izražavanja svoga mišljenja pa sve do otvorenog protivljenja željama svoje obitelji. Već prvo njezino pojavljivanje u društvu diže toliku prašinu da Newland (uz prešutno odobravanje zaručnice) odlučuje prijevremeno objaviti svoje zaruke s May samo kako bi ušutkao ogovaranja i dao do znanja da podupire odluke svoje buduće obitelji.
Međutim, Newlanda grofičin karakter i slobodno ponašanje sve više privlače te on počinje propitivati ispravnost konvencija kojima se do tada ponosio i utjecao. U njemu se javlja želja za slobodom i životom manje zadanim formom. Društvo, s druge strane, ne bira sredstva kako bi zadržalo svoj privid savršenstva.
"Does no one want to know the truth here, Mr. Archer? The real loneliness is living among all these kind people who only ask one to pretend!"
"His whole future seemed suddenly to be unrolled before him; and passing down its endless emptiness he saw the dwindling figure of a man to whom nothing was ever to happen."
Moram priznati da sam bila skeptična oko filma. Naime, Doba nevinosti nije roman koji se oslanja na velike događaje i pametne dijaloge. Štoviše, slučajni promatrač ostao bi potpuno zbinjen ukoliko ne bi imao nekoga tko bi mu objasnio kako stvari stoje (primjer je upravo grofica Olenska). Čitatelj najviše saznaje iz Newlandovih razmišljanja te iz komentara same književnice (pripovjedača) koji su zaista dragocjeno oštroumni i ironični. Iz tog sam se razloga bojala sam se da će gledatelj patiti zbog promjene medija. Tomu je, međutim, vrlo jednostavno doskočeno zadržavanjem sveznajućeg pripovjedača i u filmu. Tako da se, na trenutke, pojavljuje umirujući glas koji modernim ljudima tumači ne samo neshvatljivo, nego i zacjelo nezamislivo i apsurdno ponašanje iz nekih prošlih vremena. Hmmm. Ili ne. Moram priznati da mi se nekada čini da se nisamo puno odmakli od istog licemjerja.
"In reality they all lived in a kind of Hieroglyphic world, where the real thing was never said or done or even thought, but only represented by a set of arbitrary signs."
"And he felt himself oppressed by this creation of factitious purity, so cunningly manufactured by a conspiracy of mothers and aunts and grandmothers and long-dead ancestresses, because it was supposed to be what he wanted, what he had a right to, in order that he might exercise his lordly pleasure in smashing it like an image made of snow."
"What could he and she really know of each other, since it was his duty, as a 'decent' fellow, to conceal his past from her, and hers, as a marriageable girl, to have no past to conceal?"
"There was no use in trying to emancipate a wife who had not the dimmest notion that she was not free."
Dok sam gubila vrijeme u bespućima interneta naišla sam na neke (meni) vrlo zanimljive podatke. Prvo /1/, Edith Wharton je prva žena koja je dobila Pulitzerovu nagradu za roman, i to upravo za Doba nevinosti 1921. godine (istina, nije mi jasno zašto je ovo potrebno isticati s obzirom da se nagrada dodjeljuje tek od 1918. i da su Edith prethodila tek dva muškarca :/). Drugo /2/, kroz povijest se čitateljska reakcija na predmetni roman stubokom izmijenila. Naime, odbor koji je roman nagradio Pulitzerom tvrdio je da isti prikazuje "zdravu atmosferu američkog života i najviše standarde američkih manira i muževnosti" (slobodan prijevod). Danas većina čitatelja (uključujući malu mene i velikog Scorsesea) iz romanu iščitava kritiku tadašnjeg društva te krhkost privida koji njeguju.
Treće /3/, pročitala sam negdje da je književnica bila neodlučna oko načina kako će završiti ovaj roman. Neću spojlati (za promjenu :D), samo ću reći da su i naši zaključci, koje u velikoj mjeri temeljimo upravo na raspletu ljubavnog trokuta, isto tako krhki kao i njujorško društvo na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće :) I posljednje, četvrto /4/, za Edith Wharton mnogi kažu da je anti-Austen. Moram priznati da to u ovom romanu nisam primijetila. Je ona ironična i propituje i malo se ruga i tako to, ali nikada otvoreno ne kritizira. Mene čak podsjeća na Austen (lik oca May Welland identičan je onom oca Emme Woodhouse). Međutim, pretpostavljam da bi za pravu dozu kritike ipak trebala pročitati njen raniji roman, Kuću veselja, s obzirom da se kasniji Doba nevinosti smatra svojevrsnom "isprikom".
Da završim, i knjiga i film su mi lijepo "sjeli" (na goodreadsu je knjiga dobila 4 zvjezdice, film bi dobio isto toliko da mubi nisam potpuno zanemarila :D). I ne, kao što sam dala naslutiti ranije, nisam se poistovjetila s bezveznom May nego sam cijelo vrijeme bila gorljivi navijač tima Ellen (ispričavam se, nisam mogla odoljeti ovoj Sumrak analogiji :D). Kako bih samo malo dočarala razlike između njih dvije te njihovih odnosa s Newlandom, evo par suprotstavljenih sličica. Go Michelle!
Uh, skoro sam zaboravila. Kraj je PREKRASAN! Tako divan, tužan, sjetan, nježan... Scorsese je u filmu, doduše, dodao jedan suptilni detalj - uspomenu za koju ja mislim da je vjerojatno i prolazila Newlandovom glavom u tom trenutku (da, zaista sam o tome razmišljala dok sam čitala... great minds DO think alike B)) i tako lijepo zaokružio priču. Ma prekrasno, zaista nemam bolju riječ :)
Do čitanja!
Nema komentara:
Objavi komentar