G. G. Kay: Tigana [KNJIG(O)PIS]

Prvi roman Guya Gavriela Kaya koji sam pročitala bio je upravo Tigana. Još se uvijek sjećam scene ulaska u automobil (nova mazda, desna-moja vrata) i kukanja mami kako ja "to" ne razumijem. Jer prvo se u proslovu spominju jedni likovi, pa onda krene prvo poglavlje i naizgled nema veze ni sa čim do tada pročitanim. Sada mi se čini da je Tigana ipak bila  previše zahtjevno štivo za mene četrnaestgodišnjakinju. U početku zbog forme, a kasnije i sadržaja jer se sjećam kako su me neke scene jako šokirale.

Međutim, kako sam tada već bila stasala u pravog (malog) fantasy freaka, nisam se dala obeshrabriti. Odmah nakon Tigane pročitala sam Lavove Al-Rassana i Pjesmu za Arbonnu, a kasnije Sarantinski mozaik (knjiga 1: Odjedriti u Sarant, knjiga 2: Gospodar careva) te Posljednju svjetlost sunca. S vremenom sam Guya Gavriela Kaya počela smatrati jednim od najdražih fantasy pisaca i kad me nedavno spopala želja za čitanjem nekog epskog štiva, izbor je pao na davno pročitanu (i zaboravljenu) Tiganu.

Za one koji ne znaju, Guy Gavriel Kay je kanadski književnik koji piše fantasy, odnosno pseudo-povijesne romane. Osobno mi se jako sviđa takav pristup jer mislim da oslanjanjem na bogatu (europsku!) povijest i mitologiju priče dobivaju na slojevima i nikada im ne nedostaje vjerodostojnosti. Tako je kao podloga za svijet Tigane autoru poslužila srednjovjekovna Italiji (Tigana - Toskana :)).

Radnja se odvija na poluotoku zvanom Palm (talijanska čizma - noga) čije su rascjepkane pokrajine pokorili osvajači iz sjevernih zemalja (Alberico iz Barbadiora i Brandin od Ygratha) podijelivši poluotok na dva dijela. Dva desetljeća kasnije upoznajemo pjevača Devina koji pomoću domišljatosti otkriva tajnu svoje prošlosti te se pridružuje družini koja želi osloboditi poluotok od tirana.

Priča dalje teče nekim čudnim usporenim ritmom. Izazivanje nemira u dijelovima poluotoka, potpirivanje nezadovoljstva, pripremanje terena kako bi tirane međusobno zaavdili, biranje najboljeg trenutka, skupljanje istomišljenika koje na kraju završi sa šačicom od 60 ljudi u bitci za POLUOTOK...meni je to osobno bilo mlako. S druge strane, priča jest puna zanimljivih događaja i intriga i (neočekivanih) obrata koji jako lijepo funkcioniraju na nekoj mikrorazini, kada ih se izuzme iz cjeline. Unutar cjeline mnogi od njih djeluju nevažno i nepotrebno naglašeno.

Što se tiče (hvaljene) karakterizacije likova, ja bih se složila da je to svakako bolji dio romana. Nema podjele na dobre i loše (nego uglavnom-dobre i uglavnom-loše), uz iznimku Alberica  oko kojega se Kay očito nije previše trudio. Štoviše, iako većinu romana pratimo spomenutu družinu protagonista, imamo priliku vidjeti (pročitati) i drugu stranu. Tako kroz priču Dianore, jedne od priležnica u saishanu (haremu) Brandina od Ygratha, upoznajemo tog navodnog tiranina i polako počinjemo shvaćati motive koji stoje iza njegovih postupaka.

Međutim, i tu imam zamjerki. Čini mi se da je autor i tu pretjerao u prikazivanju pojedinačnoga i da je ovaj roman u jednom trenutku prerastao u lošu interpretaciju grčke tragedije. Svakog od likova prati neizdrživ osjećaj krivnje i gubitka koji se prežvakuje iz stranice u stranicu. I svaki puta prije no što ćemo saznati nešto novo o liku, Kay nas natjera da ponovimo staro. I tako uvijek iznova. Ovaj osjećaj posebno je izražen u dijelovima gdje priča prati Dianoru, koja se (u žestokoj konkurenciji) pokazuje upravo najtragičnijim likom romana.

Na kraju, stvar koja me nije razočarala jest (opet) upotreba mitologije. Počinjem misliti kako mi zaista nema spasa jer na to padam "ko muva bez glave". Sigurno imam neki problem :D Kako god bilo, u Tigani se pojavljuje mitološko biće zvano riselka (utemeljeno na staroslavenskoj vodenoj vili, rusalki) koje se ukazuje nekim likovima u ključnim trenucima njihovih života. Njezino ukazivanje se tumači na sljedeći način:

“One man sees a riselka: his life forks there.
Two men see a riselka: one of them shall die.
Three men see a riselka: one is blessed, one forks, one shall die.

One woman sees a riselka: her path comes clear to her.
Two women see a riselka: one of them shall bear a child.
Three women see a riselka: one is blessed, one is clear, one shall bear a child.”

Sve u svemu, Tigani bih dala 3 zvjezdice. Pa ipak, iako se ne bi reklo iz napisanog, preporučila bih ju svima koji uživaju u ovom žanru iz dva razloga. Prvo (1), jer ja (uglavnom) jesam uživala čitajući ju i drugo (2), jer je puno hvaljena od drugih ljudi i ja bih se na vašem mjestu željela osobno uvjeriti u njezinu kvalitetu :)

Do čitanja :)