I sama se često uhvatim u protuslovlju kada razmišljam o razlici između čitanja "pravih" knjiga i književnih djela u elektroničkom obliku. Rastužena i pomalo ljutita zbog potrebe nekih ljudi za čistunstvom, prvo poželim cijelu raspravu svesti na onu o formi i sadržaju. Jer pobornici knjiga u fizičkom obliku prednost daju upravo oblikovnom rješenju književnog djela, njegovoj pojavi, dok je pobornicima knjiga u digitalnom obliku potonje manje važno u odnosu na sadržaj samog djela. Istu raspravu poželim zaključiti izvukavši iz rukava onu staru i toliko upotrebljavanu: ne sudi knjigu po koricama. Međutim, tada pomislim i na one (divne iako malobrojne :P) prednosti čitanja "pravih" knjiga i shvatim da je zapravo čistunstvo i potreba za dijeljenjem čitatelja na prve i druge jedina stvar koja me zaista smeta :)
Pri promišljanju knjižnice kao tipologije arhitekti ureda OMA došli su do zaključka da ista zahtijeva drastične promjene kako bi ostala relevantna u današnjem društvu naprednih tehnologija. Posljedično tome, Središnja knjižnica u Seattleu promatrana je prvenstveno kao mjesto razmjene znanja i informacija, a ne više kao puko skladište knjiga. Kao mjesto susreta nasuprot mjestu samotnog kontempliranja. Ovakva bi se logika mogla usporediti s mojim rezoniranjem s početka priče. Zvuči razumno, zar ne? Naravno, razum je upravo ono na što se oslanja. Međutim, ono što ova logika (kao i ja) zaboravlja jest da ljudi često nisu razumni. Zaboravlja da su ljudi često nostalgični. Da su čitatelji često introvertirani. Da ja odlazim u knjižnicu kako bih se, ukoliko to želim (a često želim), sama izgubila među policama, nepromatrana birala i neometana čitala izabrana štiva. Naposlijetku, čitanje nije društvena aktivnost :)
Više o knjižnici ovdje
Nema komentara:
Objavi komentar