Olujna je siječanjska noć u novozelandskom gradiću Hokitika. Novopridošli tragač za zlatom Walter Moody u potrazi je za samotnim mjestom na kojem bi mogao posložiti dojmove sa uznemirujućeg putovanja. No, u svojoj potrazi slučajno prekida tajni sastanak dvanaestorice muškaraca koji je sazvan nastavno na niz neobičnih, ali nedvojbeno povezanih događaja: smrt pustinjaka i otkriće velikog bogatstva u njegovoj kolibi, pokušaj ubojstva "žene sumnjiva morala" i neobjašnjivi nestanak bogataša. Svaki od okupljenih muškaraca na neki je način povezan s glavnim akterima ove misterije, i svaki će u toku večeri Walteru Moodyju ispričati svoju verziju priče.
Na taj način počinje slaganje složene slagalice nazvane Luminari, romana koji je 2013. godine osvojio Man Booker nagradu i time ponio titulu najdužeg djela među laureatima, a svojoj autorici, Eleanor Catton, pripisao laskavi epitet najmljađeg autora dobitnika nagrade. Zamislite samo, sa 28 godina osvojiti jednu od najprestižnijih književnih nagrada! Zamislite taj osjećaj postignuća! A sada zamislite taj pritisak.
Luminari su roman temeljen na astrološkim pojavama. Tako imamo dvije skupine likova: dvanaest zvjezdanih (upravo tajnovita dvanaestorica) koji personificiraju znakove zodijaka te sedam planetarnih (Merkur, Venera, Mars, Jupiter, Saturn, Sunce i Mjesec) koji svojim djelovanjem (zamišljenim kretanjem po nebeskom svodu i prolaskom kroz pojedino sazviježđe) vrše utjecaj na živote prethodnih. Na primjer, Walter Moody je personifikacija planeta Merkura koji upravlja razumom i komunikacijom, stoga je logično da dvanaest zvjezdanih likova svoje priče ispripovijedaju upravo njemu.
Struktura i sadržaj pojedinih poglavlja određeni su položajem planeta i zvijezda na tadašnjem, viktorijanskom nebu. Primjerice, s obzirom da je na datum 27. siječnja 1866. godine (večer u kojoj se odvija prvi dio romana) Mars bio u znaku strijelca, Eleanor Catton ispripovijedat će nam kako je Francis Carver (personifikacija planeta) utjecao na Thomasa Balfoura (personifikacija astrološkog znaka). I tako za svaki lik i kroz čitavih 800-tinjak stranica.
Naravno, ukoliko vam se sve ovo čini previše komplicirano, možete zanemariti strukturu i čitati Luminare koncentrirajući se isključivo na vrlo napetu i zanimljivu priču (možete barem pokušati ;)). U tom slučaju oni se mogu opisati kao povijesni detektivski roman s primjesom priče o duhovima. Dodatno, možete se diviti stilu pisanja, pogotovo u prvom, najdužem dijelu romana, koji je pun slikovitih opisa ljudi, mjesta i situacija, ali i pronicljivih osvrta na ljudsku prirodu.
Međutim, nakon polovice romana struktura postaje nešto što se ne može ignorirati. Catton u prvom dijelu počinje opširnim opisima, no svaki sljedeći dio romana (od ukupno 12) upola je manji od prethodnog (što evocira opadanje Mjeseca od uštapa do mlađaka - iskreno, svrha ovoga mi nije jasna) i obilježen je konciznijim stilom te koncentriran na bitne likove.
I ovdje vas moram upozoriti na jednu svoju pogrešku, kako se ista ne bi dogodila i vama. Naime, potrebno je naći ravnotežu u proučavanju astroloških pojava i ne pogubiti se u detaljima. Ovo se prvenstveno odnosi na zvjezdane likove koji su, unatoč tome što im je posvećeno mnogo prostora, sporedni. Luminari su zapravo priča o planetarnim likovima. Početnu dvanaestoricu zamislite kao traču-sklone seoske babe i koncentrirajte se na poruku (trač), ne na glasnike (U svoju obranu moram istaknuti činjenicu da dobrih 300tinjak stranica autorica posvećuje upravo detaljno opisujući te tračere).
Vjerujem da sam upravo zbog pogrešnog čitanja završetak romana doživjela pomalo antiklimaktičnim. No, unatoč tom dojmu, drago mi je da sam Luminare pročitala i preporučila bi ih svim ljubiteljima književnosti (s viškom slobodnog vremena, ipak imaju skoro 800 stranica :)). Jer Eleanor Catton nedvojbeno zna pisati i pisanje ovakve knjige toliki je pothvat da se možebitni mali problemi doživljavaju nebitnima. Činjenica da autorica želi eksperimentirati s formom u mojim očima svjedoči o njezinoj zaigranosti i oduševljenju poslom kojim se bavi, a radi toga ju morate voljeti :)
“A man ought never to trust another man’s evaluation of a third man’s disposition.”
“For although a man is judged by his actions, by what he has said and done, a man judges himself by what he is willing to do, by what he might have said, or might have done—a judgment that is necessarily hampered, not only by the scope and limits of his imagination, but by the ever-changing measure of his doubt and self-esteem.”
Luminari su roman temeljen na astrološkim pojavama. Tako imamo dvije skupine likova: dvanaest zvjezdanih (upravo tajnovita dvanaestorica) koji personificiraju znakove zodijaka te sedam planetarnih (Merkur, Venera, Mars, Jupiter, Saturn, Sunce i Mjesec) koji svojim djelovanjem (zamišljenim kretanjem po nebeskom svodu i prolaskom kroz pojedino sazviježđe) vrše utjecaj na živote prethodnih. Na primjer, Walter Moody je personifikacija planeta Merkura koji upravlja razumom i komunikacijom, stoga je logično da dvanaest zvjezdanih likova svoje priče ispripovijedaju upravo njemu.
Struktura i sadržaj pojedinih poglavlja određeni su položajem planeta i zvijezda na tadašnjem, viktorijanskom nebu. Primjerice, s obzirom da je na datum 27. siječnja 1866. godine (večer u kojoj se odvija prvi dio romana) Mars bio u znaku strijelca, Eleanor Catton ispripovijedat će nam kako je Francis Carver (personifikacija planeta) utjecao na Thomasa Balfoura (personifikacija astrološkog znaka). I tako za svaki lik i kroz čitavih 800-tinjak stranica.
"We're united in a fundamental shame at having to live."
Naravno, ukoliko vam se sve ovo čini previše komplicirano, možete zanemariti strukturu i čitati Luminare koncentrirajući se isključivo na vrlo napetu i zanimljivu priču (možete barem pokušati ;)). U tom slučaju oni se mogu opisati kao povijesni detektivski roman s primjesom priče o duhovima. Dodatno, možete se diviti stilu pisanja, pogotovo u prvom, najdužem dijelu romana, koji je pun slikovitih opisa ljudi, mjesta i situacija, ali i pronicljivih osvrta na ljudsku prirodu.
“I like to think that you receive my words with pleasure but am content with the more probable event that you do not read them at all. In either case writing is a comfort to me and gives shape to my days.”
Međutim, nakon polovice romana struktura postaje nešto što se ne može ignorirati. Catton u prvom dijelu počinje opširnim opisima, no svaki sljedeći dio romana (od ukupno 12) upola je manji od prethodnog (što evocira opadanje Mjeseca od uštapa do mlađaka - iskreno, svrha ovoga mi nije jasna) i obilježen je konciznijim stilom te koncentriran na bitne likove.
"It seems that we might be anywhere on earth, when the clouds come down"
I ovdje vas moram upozoriti na jednu svoju pogrešku, kako se ista ne bi dogodila i vama. Naime, potrebno je naći ravnotežu u proučavanju astroloških pojava i ne pogubiti se u detaljima. Ovo se prvenstveno odnosi na zvjezdane likove koji su, unatoč tome što im je posvećeno mnogo prostora, sporedni. Luminari su zapravo priča o planetarnim likovima. Početnu dvanaestoricu zamislite kao traču-sklone seoske babe i koncentrirajte se na poruku (trač), ne na glasnike (U svoju obranu moram istaknuti činjenicu da dobrih 300tinjak stranica autorica posvećuje upravo detaljno opisujući te tračere).
“How silently the world revolved, when one was brooding, and alone.”
Vjerujem da sam upravo zbog pogrešnog čitanja završetak romana doživjela pomalo antiklimaktičnim. No, unatoč tom dojmu, drago mi je da sam Luminare pročitala i preporučila bi ih svim ljubiteljima književnosti (s viškom slobodnog vremena, ipak imaju skoro 800 stranica :)). Jer Eleanor Catton nedvojbeno zna pisati i pisanje ovakve knjige toliki je pothvat da se možebitni mali problemi doživljavaju nebitnima. Činjenica da autorica želi eksperimentirati s formom u mojim očima svjedoči o njezinoj zaigranosti i oduševljenju poslom kojim se bavi, a radi toga ju morate voljeti :)
Nema komentara:
Objavi komentar