30. rujna 2014.

Jeffrey Eugenides: Srednji spol [KNJIG(O)PIS]

Užasno zavidim piscima i općenito ljudima koji imaju sposobnost sami sebi nametnuti disciplinu. Meni se čini da sam nekad tijekom faksa razvila poremećaj nedostatka pozornosti. ADD. Bez onog H pred kraj jer hiperaktivna nisam. Iako, možda to H možemo uzeti za hipoaktivnost. Dakle, poremećaj nedostatka pozornosti i hipoaktivnosti, drugim riječima Lijenost. Moj "poremećaj" pokazao se u punoj slavi upravo zadnjih mjesec dana kada sam, umijesto da koncentrirano iscrtavam nacrte (i u pauzama napišem nešto smisleno na blogu), uglavnom bezglavo surfala po internetu slijedeći asocijacije u rasponu od dudovog svilca do modnog izričaja malog princa Georgea Hmm, ni velikim rasponom asocijacija ne mogu se pohvaliti. Toliko o tome.


Vratimo se discipliniranim piscima. Jeffrey Eugenides, o kojem sam u jednom intervjuu pročitala da neumorno piše po cijele dane, odnosno od 10 ujutro pa sve do dinnertime-a, proslavio se 1993. godine svojim prvim romanom Nevina samoubojstva. Devet godina poslije (2002.) objavio je roman Srednji spol, za koji je nagrađen Pulitzerovom nagradom, a još devet godina nakon njega (2011.) izašao je Bračni zaplet. Svjetsku popularnost Eugenides duguje i dvjema poznatim ženama. Prva je Sofia Coppola koja je 1999. uspješno ekranizirala Nevina samoubojstva, a druga je Oprah Winfrey koja je Srednji spol uvrstila u svoj književni klub čime je piscu osigurala mjesto na policama velikog broja pristojnih i ispravnih američkih kućanstava.

Uz ovo potonje vezane su dvije zanimljivosti. Naime, zbog dvosmislenog naslova romana, neki (krajnje) neupućeni čitatelji imali su dojam da je tema romana povijesna engleska pokrajina imena Middlesex. Imagine their surprise :D Neki drugi (vjerojatnije isti) čitatelji navodno su s gađenjem zatvarali roman došavši do onog nemoralnog čina koji je glavni pokretač radnje. S obzirom da sam iz prve skupine izuzeta zbog jezičnih razlika, a iz druge zbog činjenice da fantasy autori vole nemoralne činove, bila sam u mogućnosti doživjeti ovaj roman mirne glave, neopterećena senzacionalističkim temama.

"I was born twice: First, as a baby girl, on a remarkably smogless Detroit day in January of 1960; and then again, as a teenage boy, in an emergency room near Petoskey, Michigan, in August of 1974."

Srednji spol započinje obraćanjem pripovjedača jednom od pamtljivijih prvih rečenica (vidi iznad). Cal Stephanides, sada sredovječni muškarac, rođen je kao hermafrodit (korektan naziv je interseksualna osoba). Prema Ovidiju, hermafroditom postaje svaka osoba koja se okupa u jezeru u kojem su se (nasilno) sjedinili Hermafrodit i nimfa Salmakida. Prema Eugenidesu, za to je potrebna genska mutacija, odnosno nedostatak enzima 5-alfa-reduktaze koji je narušio formiranje muških spolnih organa kod fetusa Cala Stephanidesa. Calove "nejasne" genitalije nepažnjom obiteljskog liječnika proglašene su ženskima i dijete je odgajano kao djevojčica Calliope.

"Normality wasn't normal. It couldn't be. If normality were normal, everybody could leave it alone. They could sit back and let normality manifest itself. But people-and especially doctors- had doubts about normality. They weren't sure normality was up the job. And so they felt inclined to give it a boost."

Navedena genska mutacija odredila je karakter romana. Naime, nakon predstavljanja, pripovjedač nas vraća u prošlost kako bismo sudbonosni gen slijedili kroz tri generacije, započinjući s Calovim djedom Eleutheriosom i bakom Desdemonom koji su za vrijeme Grčko-turskog rata primorani pobjeći iz malog sela Bithynios u Maloj Aziji. U gorućoj Smyrni (današnji turski Izmir) Lefty i Desdemona uspijevaju se ukrcati u brod koji plovi za daleku Ameriku, gdje se smještaju u Detroitu kod rođakinje. Tamo pratimo njihovu prilagodbu na novu okolinu u odnosu na razvoj grada te širi povijesni okvir: početke Fordove industrije automobila, Naciju Islama, prohibiciju i Veliku ekonomsku krizu.

“You used to be able to tell a person's nationality by the face. Immigration ended that. Next you discerned nationality via the footwear. Globalization ended that.”

Srednji spol, što se već da naslutiti, jest mješavina epskog romana, koji zauzima više od polovice priče, i romana o odrastanju. Međutim, ono što je jako zanimljivo jest da pripovjedač uvijek ostaje isti. Cal pripovijeda o svojim roditeljima te djedu i baki na način sveznajućeg pripovjedača iako ne može biti upoznat sa svim pojedinostima. Osobno su mi bili jako dragi ti trenuci obraćanja čitateljima kada pripovjedač priznaje da se u dočaravanju događaja i osjećaja uvelike služi svojom maštom. Ta se obraćanja nastavljaju i kasnije, kada se priča koncentrira na Calliope/Cala iz razloga što Cal pripovijeda po sjećanju, zapravo pišući knjigu koju upravo čitamo.

“This can't be true but I remember it.” 

Drugi dio romana, Calovo odrastanje i samospoznaja, manje su me zainteresirali od prvog. Iako moram priznati da ni prvi nije bio page-turner. Jednostavno me priča nije toliko zanimala. Lefty i Desdemona, a kasnije i Milton i Tessie (Calovi roditelji), simpatični su likovi koji na trenutke znaju zasjati, ali mene osobno nisu ničim oduševili. Osobito mi je sumnjiv bio dio s Nacijom Islama. Kao da je Eugenides želio pisati o svakom važnijem događaju iz povijesti Detroita. Za mene previše :D

“Here's a question I still can't answer: Did I see through the male tricks because I was destined to scheme that way myself? Or do girls see through the tricks, too, and just pretend not to notice?” 

S druge strane, bilo je zanimljivo (i očekivano) uplitanje grčke mitologije i povlačenje paralela između transformacije dudovih svilaca koje je Desdemona uzgajala u grčkom selu i koje je prokrijumčarila u Ameriku i transformacije glavnog junaka. Inače, dok sam surfala netom slijedeći svoj mali raspon asocijacija, saznala sam zanimljive stvari o dudovim svilcima i proizvodnji svile. Jedna od njih jest da se svila dobiva od kukuljica ličinki dudovog svilca i to tako da se zakukuljena stvorenja ubaci u kipuću vodu. Razlog ovoj "okrutnosti" jest taj što bi u protivnom ličinke polomile kukuljicu i pokidale duga svilena vlakna od kojih je sačinjena. Druga zanimljivost jest da je dudov svilac zapravo pripitomljeni moljac koji je izgubio sposobnost samostalnog razmnožavanja i u potpunosti ovisi o svom mučitelju, čovjeku. Jadničak.

Za kraj moram istaknuti da me Srednji spol naveo da preispitam svoj nivo tolerancije. Iako se smatram prilično tolerantnom osobom (a i da nije tako, ne bih vam priznala :P), roman me ipak uspio lupiti u dupe i gurnuti još jedan korak naprijed. Naime, pitam se ovih dana kako to da većini ljudi neće pasti na pamet dovoditi u pitanje "prirodnost" djeteta s Downovim sindromom, a osobu s "nejasnim" genitalijama nazvat će nakazom, nemoralnom i PROTUprirodom. I još će ju optužiti da je opasnost za tradicionalne vrijednosti. Sapienti sat. Odnosno, meni je dosta za danas :D

Do sljedećeg čitanja!

Nema komentara:

Objavi komentar