I to je u redu, kao što sam rekla u prethodnom postu, kada sam raspoložena za lako "štivo", ja gledam filmove. Period dramas su moj guilty pleasure. Ali knjige nisu i tu se pojavio jaz između mene i Austen. Iako sam pročitala sve njezine dovršene romane, i sve ih volim (neke više, neke manje), nikad se niti jedan nije našao među onom skupinom knjiga koje ja nazivam najdražima. Naime, oduvijek su mi smetale njezina blagonaklonost prema društvu koje je opisivala i simpatija s kojom je "kritizirala". Sljepoća za ozbiljne probleme i stvaranje nekakve idealne slike engleskog ladanja. Činilo mi se da bi prosječan čovjek vrlo lako mogao previdjeti suptilnu ironiju i shvatiti njene romane kao čiste ljubiće. A ja se nisam htjela dovoditi u situaciju da neki možebitni ljubić navodim kao najdražu knjigu :P
No, možda da napišem nešto kratko o Austen, za one od vas koji ju još ne poznaju :) Rođena je 1775. u pokrajini Hampshire u Engleskoj, gdje je i umrla 1817. godine. Vrlo je rano pokazala interes za pisanje, čime je prvotno zabavljala obitelj. Od 1811. počinje objavljivati romane, te još za života postiže uspjeh. Najprije izlaze Razum i osjećaji (1811), Ponos i predrasude (1813), Mansfield park (1814) i Emma (1815), a 1818. godine, nakon autoričine smrti, objavljeni su još i Northangerska opatija te Pod tuđim utjecajem. Uz još par nedovršenih romana, postoji čitav niz kratkih priča i tekstova koje je Austen pisala (kao stilske vježbe?) tijekom cijelog života. Dvije od njih, Zamak Lesley i Lady Susan, objavljene od Autorske kuće u prijevodu Sanje Lovrenčić, doslovno su mi se zalijepile za prste u nedavnom posjetu knjižnici :D Što ću ja jadna nedužna :P Međutim, sukladno gore napisanom, nisam očekivala više od inteligentne i duhovite romantike... Boy, was I in for a surprise :D
Zamak Lesley je kratak nedovršeni tekst (30ak stranica) koji je Jane Austen napisala sa 16 godina. Kao i Lady Susan, napisan je u obliku pisama, što meni na prvu nije bilo previše privlačno, ali me ubrzo oduševilo (skriva neslućenu draž :D). Većina korespondencije odvija se između gospođica Margaret Lesley i Charlotte Lutterell, ali se pojavljuju i pisma članova njihovih obitelji i poznanika. Radnja je koncentrirana na jedan događaj u životu obitelji Lesley: ženidbu obudovjelog oca i upoznavanje kćeri s pomajkom. Na žalost, prekida se u napetom trenutku kada (napokon) počinjemo naslućivati osobine i motive likova.
Razlog zbog kojeg je epistolarna forma odlično odabrana za ovakav tip teksta jest njezina nepouzdanost. Likovi neprestano (suptilno XD) ističu svoje i vrline svoje obitelji, dok ih niječu svima drugima. I to čine na takav graciozno prijetvoran način da pri tome praktički ne vrijeđaju nikakvu konvenciju tadašnjeg društva. Nevjerojatno :D Zbog toga je čitatelj često zbunjen i zabavljen pokušavajući odgonetnuti najbanalniju stvar kao što je izgled pojedinog lika (velike, strašno visoke, pretjerano narasle, škotski divovi, ružne vs. sićušno tijelo bez dostojanstva, beznačajni patuljak, premalena figura, obilno se služi rumenilom) :D
Nekoliko je bitnih razlika između ovog djela i kasnijih romana. Stilski je lošije, što je za očekivati od nedovršenog i (stoga) neuređenog djela mlade i neiskusne književnice. Međutim, upravo iz tog razloga pruža nam se dragocjeni uvid u prave osjećaje i stavove mlade Jane Austen. Za razliku od kasnijih djela u kojima je svaka kritika pomno odabrana i promišljena te izrečena s damskom gracioznošću i zadivljujućom dovitljivošću, ovo je djelo prepuno mladenačkog bunta protiv društva i konvencija koje okružuju autoricu. Iskrenog i otvorenog negodovanja.
"Čitamo, radimo, šećemo, a kad se zamorimo tih poslova, olakšamo si dušu živahnom pjesmom, dražesnim plesom, nekom zgodnom dosjetkom ili duhovitim razgovorom. Zgodne smo, draga moja Charlotte, vrlo zgodne, a najveće naše savršenstvo je u tome što smo svih svojih savršenstava potpuno nesvjesne."
"Neću pokušavati ustvrditi da su te sumnjive i neprimjerene zabave meni imalo neugodne; baš naprotiv, silno uživam u njima, a uživala bih još više kad ne bih bila sigurna da svako moje pojavljivanje u javnosti stvara nove lance oko srdaca onih nesretnih bića koja moram žaliti zbog njihovih strastvenih osjećaja, premda nije u mojoj moći da ih uzvratim."
Za razliku od Zamka Lesley, Lady Susan je djelo već iskusne Austen. Prati spletke nedavno obudovjele (što ja mogu kad su ljudi očito često obudovjevali u vremenu J.A. :D) naslovne "junakinje" kojima se ona... zabavlja? pokušava probiti u društvu? bori protiv dosadne ženske sudbine? Bojim se da motivi navedene lady ostaju neraznjašnjeni. Ali jedino motivi. Već na samom početku jasno nam je tko je "dobar" a tko "loš" lik u ovom kratkom djelu. Nema zabavljanja čitateljstva, nema poigravanja našim dojmovima, ovdje je posrijedi nešto puno ozbiljnije. Lady Susan je vrlo vješta manipulatorica koja ne preza žrtvovati ni vlastito dijete u svrhu ostvarenja svojih ciljeva. K tomu posjeduje izvanrednu društvenu inteligenciju zbog koje je većini (muških) likova teško prozreti njezinu pravu prirodu.
Dok je u Zamku otkrivala mogućnosti epistolarne forme i poigravala se njima, Jane Austen u ovom tekstu pomoću iste forme gradi napetost i neizvjesnost. Svako malo se šogorica lady Susan u svom pismu majci pohvali (a čitatelj ponada) kako je potonju napokon uspjela raskrinkati, nakon čega slijedi pismo u kojem se lady Susan hvali domišljatošću i lukavošću kojom je osujetila šogoričine planove. Zaista, moć manipulacije Lady Susan na trenutke je zastrašujuća: ona razdvaja zaljubljene parove, razara brakove i gotovo tjera vlastitu kćer u ludilo... Neopisivo je neobično čitati ovako mračnu Austen i osjećati nemoć pred ovako dominantnim lošim likom... Kao da je nakon mladenačkog bunta autorica prolazila kroz vlastitu egzistencijalističku fazu.
"Neću pokušavati ustvrditi da su te sumnjive i neprimjerene zabave meni imalo neugodne; baš naprotiv, silno uživam u njima, a uživala bih još više kad ne bih bila sigurna da svako moje pojavljivanje u javnosti stvara nove lance oko srdaca onih nesretnih bića koja moram žaliti zbog njihovih strastvenih osjećaja, premda nije u mojoj moći da ih uzvratim."
Za razliku od Zamka Lesley, Lady Susan je djelo već iskusne Austen. Prati spletke nedavno obudovjele (što ja mogu kad su ljudi očito često obudovjevali u vremenu J.A. :D) naslovne "junakinje" kojima se ona... zabavlja? pokušava probiti u društvu? bori protiv dosadne ženske sudbine? Bojim se da motivi navedene lady ostaju neraznjašnjeni. Ali jedino motivi. Već na samom početku jasno nam je tko je "dobar" a tko "loš" lik u ovom kratkom djelu. Nema zabavljanja čitateljstva, nema poigravanja našim dojmovima, ovdje je posrijedi nešto puno ozbiljnije. Lady Susan je vrlo vješta manipulatorica koja ne preza žrtvovati ni vlastito dijete u svrhu ostvarenja svojih ciljeva. K tomu posjeduje izvanrednu društvenu inteligenciju zbog koje je većini (muških) likova teško prozreti njezinu pravu prirodu.
Dok je u Zamku otkrivala mogućnosti epistolarne forme i poigravala se njima, Jane Austen u ovom tekstu pomoću iste forme gradi napetost i neizvjesnost. Svako malo se šogorica lady Susan u svom pismu majci pohvali (a čitatelj ponada) kako je potonju napokon uspjela raskrinkati, nakon čega slijedi pismo u kojem se lady Susan hvali domišljatošću i lukavošću kojom je osujetila šogoričine planove. Zaista, moć manipulacije Lady Susan na trenutke je zastrašujuća: ona razdvaja zaljubljene parove, razara brakove i gotovo tjera vlastitu kćer u ludilo... Neopisivo je neobično čitati ovako mračnu Austen i osjećati nemoć pred ovako dominantnim lošim likom... Kao da je nakon mladenačkog bunta autorica prolazila kroz vlastitu egzistencijalističku fazu.
"Gospodin Johnson je našao najdjelotvorniji način kojim će nam svima zadati jada. Čuo je, pretpostavljam, na ovaj ili onaj način, da ćeš ubrzo stići u London i odmah je uspio dobiti takav napadaj gihta da mora odgoditi put u Bath, ako ne i sasvim odustati od njega... To je toliko gadan trik, biti bolestan ovdje umjesto u Bathu, da jedva uspijevam vladati sama sobom. U Bathu bi ga njegovale njegove stare tetke, ali ovdje sve pada na mene - a on podnosi bol s tolikim strpljenjem da nemam čak ni uobičajeni izgovor za gubljenje živaca."
Kako sada ja ne bih previše zastrašila one koji se tek namjeravaju upustiti u pustolovinu zvanu Jane Austen, ali i odbila od čitanja one koji su već obožavatelji njezinih romana, evo još nekih misli. Pa iako se ove dvije priče po mnogočemu razlikuju od autoričinih kasnijih romana, ovo je ipak prepoznatljiva Jane Austen. Njena poslovična pronicljivost i dosjetljivost prisutni su i u ovim djelima koja nam, dodatno, omogućuju da pratimo njihov razvoj. Štoviše, mislim da su ova dva teksta upravo zbog toga odlična kao uvod u Jane Austen. Isto tako i za utvrđivanje gradiva. Čitajući ove još neizbrušene rečenice postat ćete osjetljiviji za kasniju puno suptilniju ironiju. A strahujući od tragičnih posljedica manipulatorskih postupaka samo jednog lika, još više ćete cijeniti teško izvojevani happy end na kraju voljenih romana :)
Kako sada ja ne bih previše zastrašila one koji se tek namjeravaju upustiti u pustolovinu zvanu Jane Austen, ali i odbila od čitanja one koji su već obožavatelji njezinih romana, evo još nekih misli. Pa iako se ove dvije priče po mnogočemu razlikuju od autoričinih kasnijih romana, ovo je ipak prepoznatljiva Jane Austen. Njena poslovična pronicljivost i dosjetljivost prisutni su i u ovim djelima koja nam, dodatno, omogućuju da pratimo njihov razvoj. Štoviše, mislim da su ova dva teksta upravo zbog toga odlična kao uvod u Jane Austen. Isto tako i za utvrđivanje gradiva. Čitajući ove još neizbrušene rečenice postat ćete osjetljiviji za kasniju puno suptilniju ironiju. A strahujući od tragičnih posljedica manipulatorskih postupaka samo jednog lika, još više ćete cijeniti teško izvojevani happy end na kraju voljenih romana :)
Što još reći osim: čitajte Austen! Zaista je to zaslužila ;) Do sljedećeg puta,
Nema komentara:
Objavi komentar