Pročitavši roman Vrata mađarske književnice Magde Szabó, na goodreadsu sam napisala kako me starica Emerenc strašno podsjetilana moju baku. Obje žene imaju izuzetno snažan i istančan osjećaj za ljudsko dostojanstvo, i obje na sličan način definiraju vrijednost života i sramotu kao nešto najgore što im se može dogoditi (definiraju je ipak prejaka riječ, nikada iz usta ni jedne ni druge nešto tako "intelektualno" ne bi izašlo). Baki se jednom dogodilo da se spotaknula o tepih i razbila koljeno. I umijesto da dopuže do telefona i nazove jedno od svoje djece (ili hitnu?), ona je pod krvavu i bolnu ranu podvukla krpu (kako ne bi zaprljala tepih) te nastavila sjediti proklinjući djeda što se dugo zadržao kod brata na rođendanu. Djed je došao par sati kasnije.
Ima jedna misao koja mi ne izlazi iz glave otkad sam ju pročitala u ovom postu na ovom divnom blogu. "Hey, exactly how much dishonour are we talking about here? Cause I could handle quite a lot." Razmišljam i razmišljam, i ne mogu odlučiti tko je u pravu, Emerenc i moja baba ili Dylan Moran. Zapravo lažem, jer što dulje razmišljam čvršćeg sam uvjerenja da je u pravu ipak potonji. Jer život je..."...priča koju idiot priča, Puna krika i bijesa, A ne znači ništa." No dosta kićenja tuđim perjem.
"Isusa, prema njezinu mišljenju, imaju pravo žaliti samo oni što poznaju težinu fizičkog posla."
Vrata su autobiografski roman. Priča je to o književnici i njezinu mužu koji su, kako bi se ona mogla posvetiti pisanju, odlučili zaposliti kućnu pomoćnicu. Poznanik im preporuči Emerenc Szeredás, radišnu staricu koja obavlja razne poslove po njihovoj četvrti. No Emerenc nije obična kućna pomoćnica. Nakon što zaključi da su supružnici dostojni njezinog vremena i rada, Emerenc "zavlada" njihovim životom. Posao obavlja kada to njoj odgovara, često ga ne obavi danima pa dođe usred noći, sve uvijek radi po svome a poslodavcima se obraća samo kada mora (u početku gotovo isključivo književničinu suprugu). Pa iako dugo nepovjerljiva prema književnici, Emerenc se, u najneočekivanim trenucima i fragmentirano, počinje otvarati ženi koja je toliko različita od nje same.
"Slike znaju sve, najbolje ono što se najviše trudim zaboraviti. To više nije san. To da su se jednom, samo jednom u mom životu, ne u celebralnoj disfunkciji tijekom spavanja, nego u zbilji, preda mnom raskrilila jedna vrata, koja nije htio otvoriti onaj koji je unutra želio obraniti svoju samoću i nemoćan jad, čak i da mu je nad glavom krckao zapaljeni krov. Samo sam ja imala moć pomaknuti tu bravu: onaj tko je okrenuo ključ više je vjerovao meni nego Bogu, u onoj sudbonosnoj minuti sama sam o sebi mislila da sam bog: mudar, promišljen, dobar i racionalan. Oboje smo bili u krivu, i onaj tko je vjerovao u mene i ja koja sam vjerovala u sebe."
Simbolika vrata mogla bi poslužiti kako bi se opisao ovaj roman, gotovo u cijelosti. U početnom poglavlju (malo teatralnijem nego bih osobno voljela) saznajemo o književničinim snomoricama, u kojima bezuspješno pokušava otvoriti vrata spasiteljima koji lupaju izvana, što je u opreci onim stvarnim, Emerenčinim vratima, koja u životu ne samo da su bila zatvorena, već i zaključana i zabarikadirana za vanjski svijet.
Emerencin je svjetonazor razlikovao dvije vrste ljudi: one što metu i one što ne metu, a od ovih što ne metu može se očekivati svašta i potpuno je svejedno pod kojom parolom i zastavom slave svoj nacionalni praznik."
Različiti načini na koji se ove dvije različite žene odnose prema fizičkim vratima zapravo se metaforički mogu prenijeti na njihove karaktere. Dok književnica (pomalo iritantno) naivno i spremno otvara "vrata" svoje intime svakome tko za to pokaže zanimanje, nadajući se, valjda, kako će netko ući i pospremiti njezin unutarnji nered, Emerenc, iako odlučnim korakom i čvrstom rukom te uvijek spremna pomoći zadire u tuđu intimu, u svoju rijetko kome daje zaviriti. Razloge za to polako saznajemo. Naime, Emerenc je žena s traumatičnom prošlošću. Nakon tragičnih događaja u djetinjstvu, kao mlada djevojčica poslana je u grad kako bi zaradila svoj kruh. Naslutit ćete da ju ni tu život nije mazio. U vrijeme kad ju književnica upozna, Emerenc je već svima zaključala vrata svoga stana vjerujući kako će tako moći zaustaviti svaku nesreću.
Vjerojatno pretpostavljate da joj to ne uspijeva. Ali ne zbog književnice, koja tako kršćanski spremno na sebe preuzima krivicu. Jer kada Emerenc naposlijetku odluči otvoriti vrata, ispostavit će se da je nesreća već odradila svoj posao. Istom, ili većom učinkovitošću od one kojom je Emerenc obavljala svoj.
"Ne umire čovjek tako lako, upamtite to, možda dođe u blizinu smrti, no kasnije od pretrpljenog postane tako pametan da poželi opet biti glup, barem još jednom, glup k'o tikva."
"U trenutku kada je vidjela da ulazim u njezinu sobu, povukla je na lice jedan ubrus za ruke, kao kraljevi samrtnu koprenu što prema nalogu Kraljevskog ogledala pred očima Dvora skrivaju mimiku agonije..."
Emerenc i moja baka imaju mnoge sličnosti. Život ljudi pogođenih strašnim tragedijama dobije neku nepodnošljivu težinu. Nakon toga, oni ga više nikada ne mogu uzimati olako. Takvi događaji osakate čovjeka i u najboljem ga slučaju ostave emocionalnim invalidom i robom uvjerenja. Teško je tada živjeti s njima. Teško je vjerovati koliko su daleko spremni ići u nečemu što mi, iritantno naivni ljudi, ne razumijemo. Imajući to u vidu, sebično izražavam zahvalnost na vremenu u kojem sam se rodila. Zahvalna sam što ne pamtim neke stvari.
Ali ću zato ovaj roman pamtiti. Dobar je, iako ponekad "teatralniji nego bih osobno voljela". No, možda je teatralnost jedini pravi način izražavanja jakih emocija. A njih u ovom romanu ne nedostaje.
"Ne znam kako je u njezin život stalo toliko drugih života"
Nema komentara:
Objavi komentar