Život je zaista strašniji od svake fikcije, a slika govori više od riječi. No, budite bez brige, neću vam uskratiti dvije-tri pseudopametne rečenice od mene :) Naime, krajem prošlog mjeseca u elektronskom je izdanju The Telegrapha osvanuo članak koji me prilično uznemirio. Riječ je bila o obnovi zdanja koje je imalo sreću da posluži Charlotte Brontë kao inspiracija za čuveni Thornfield Hall. Međutim, zanimljivi Norton Conyers nije poslužio samo kao predložak za fiktivno mjesto radnje; događaji iz stvarnog života nekih njegovih davnih stanara inspirirali su i samu priču Jane Eyre.
U navedenom su članku objavljene dvije zanimljive fotografije. Jedna prikazuje maleni i skromno opremljeni tavanski prostor, a druga nezgrapno skriveno stubište koje vodi do istog. Kao što naslućuje svatko tko je upoznat s radnjom romana, radi o prostorima koje je nastanjivala "luđakinja": Bertha Mason u romanu, a nepoznata žena u stvarnosti. I upravo je ta stvarnost, taj konkretni prostor (jer stubište je dugo vremena bilo zazidano i stoga je prostor sačuvan u svoj svojoj izvornosti) ono što uznemiruje u cijeloj priči i više od priče same (doduše, moguće je da je potonja čestim ponavljanjem izgubila sposobnost da šokira). Jer u svijetu u kojem smo navikli na romantične i nadasve kliničke prikaze nekih prošlih vremena te pitoresknu ladanjsku idilu koju promatramo s nostalgijom, ove nas fotografije tjeraju da se svalimo na divan, pozovemo na naše "poor nerves" i naredimo da nam se donesu mirišljave soli. One najsnažnije.
Nema komentara:
Objavi komentar