10. lipnja 2015.

Mario Vargas Llosa: Jarčevo slavlje [KNJIG(O)PIS]


Jedno dugo vrijeme inzistirala sam na tome da je svijet siv. Ne kao opreka optimističnom ružićastom već naivnom crno-bijelom. Tada mi je najdraža stvar bila govoriti kako svoje pogreške ne mogu "opravdati", ali mogu pokušati "objasniti". Svoje i tuđe, nisam bila sklona diskriminaciji. Međutim, dogodilo se da sam pročitala neki članak (ubijam se od traženja, ali ne nalazim ga :/) u kojem žrtva nacističkih zločina govori kako nipošto ne smijemo pokušavati razumjeti te zločin(c)e. Jer nas razumijevanje neminovno dovodi do opravdavanja i opraštanja. Pa iako je u ovom i sličnim slučajevima oprost na razini pojedinca poželjan (zbog samog pojedinca), oprost na razini društva je neprihvatljiv.
 Moj novootkriveni manjak tolerancije prema sivilu (ovaj put isključivo tuđem :P) redovito se nađe na iskušenju pri čitanju romana Maria Vargasa Llose. Don Rigobertove bilježnice, i dalje mi najdraže djelo ovog peruanskog nobelovca, najbolje svjedoči u prilog tome. Zatim Raj iza drugog ugla, roman inspiriran životima Paula Gauguina i njegove bake Flore Tristán, voljen upravo zbog lika kontroverznog slikara. Stoga me jako zanimalo kako ću reagirati na Llosin prikaz zloglasnog dominikanskog diktatora. Pogotovo jer se s njegovim likom susrećem treći puta u nepunih godinu dana.


"Možda je bila istina da su, zahvaljujući kasnijim pogubnim vladama, mnogi Dominikanci sada čeznuli za Trujillom. Zaboravili su zloporabe, ubojstva, korupciju, špijunažu, izolaciju, strah: užas je postao mitom. 'Svi su imali posao i nije bilo toliko zločina'."

Roman Jarčevo slavlje inspiriran je životom i ostavštinom dominikanskog diktatora Rafaela Leonidasa Trujilla. Za one koji nisu upoznati s povijesnim detaljima, dovoljno je reći da je među mnogobrojnim živopisnim primjercima lainoameričkih diktatora (i lijevih i desnih) Trujillo navodno bio najgori od najgorih. Klasiču priču o neograničenoj vlasti, političkim (i inim) ubojstvima, mučenjima, nestancima i kršenju ljudskih prava Trujillo je uspio začiniti nevjerojatnim kultom ličnosti i postići da ga dominikanci izjednačavaju s bogom kao u poznatoj paroli "Dios en cielo, Trujillo en tierra". Dodatno, i vjerojatno potpomognuto gore spomenutim, navodno je svaku lijepu Dominikanku prije ili kasnije odveo u krevet zbog čega je i zaradio nadimak Jarac.


"Najgore što se može dogoditi jednom Dominikancu jest da bude inteligentan i sposoban. Jer će ga tada, prije ili poslije, Trujillo pozvati da služi režimu ili njemu osobno, a kad on zove nije dopušteno reći ne."


"Dobro si napravila vrativši se? Pokajat ćeš se, Urania."

Događaji u romanu raspoređeni su unutar tri narativne linije. Prva je smještena u suvremeno doba (1996.) i prati Uraniju Cabral, kći nekadašnjeg Trujillovog ministra i vjernog sluge Augustina Cabrala, koja se nakon 35 godina samonametnutog izgnanstva vraća u domovinu. Druga je narativna linija smještena u svibanj 1961. godine i kroz nju pratimo Trujilla i njegove suradnike tijekom posljednjeg dana diktatorovog života. Treća, koja će se od polovice romana vremenski sastati s drugom, prati Trujillove atentatore u noći planiranog atentata te nakon njega.

Zanimljivo je pratiti kako se pisac, unutar navedenih narativnih linija, poigrava s načinom pripovijedanja. Pripovijedanje u trećem licu neprestano se isprepliće s unutrašnjim monolozima  i prizorima iz sjećanja pojedinih likova čime se stvara zanimljiva dinamika te bolje upoznaje psihološki svijet likova. Tako kod Uranije nailazimo prvenstveno na ogorčenje i paralizirajuću mržnju, kod Trujilla na frustracije zbog vlastitih fizičkih nedostataka te tuđih nesposobnosti, a kod ekipe u zasjedi samooptuživanje i ogromnu želju za osvetom potaknute krivnjom zbog osjećaja izdaje vlastitih ideala. Međutim, meni najbolji psihološki profil Llosa je iscrtao likom generala Pupa Romána, no više o tome pronađite u knjizi ;)


"A zašto ne kradeš unatoč svojim ovlastima da vedriš i oblačiš? Iz odanosti? Možda. Ali, prije svega, iz straha... Zato me ne pokradaju ni direktori, upravitelji, računovođe, inženjeri, veterinari, nadzornici, i tako dalje i tako dalje, kompanija koje nadgledaš. Zato rade točno i učinkovito i zato su tvrtke uznapredovale i namnožile se, pretvarajući Dominikansku Republiku u modernu i naprednu državu... Nasuprot tomu, krao bi koliko bi god mogao da posao koji radiš za obitelj Trujillo radiš za Vicinije, Valdezove ili Armenterosove. Ajoš i mnogo više da su tvrtke državne. Ondje bi stvarno napunio džepove."

Upravo takvim načinom pripovijedanja i prikazivanjem tolikog broja različitih ljudi koji su, svaki na svoj način, sudjelovali u stvaranju i održavanju režima Llosa najbolje prenosi poruku o sivilu. Jer nitko od likova ne uspijeva neokrznut izaći iz ralja diktature. Nitko ne uspijeva sačuvati svoje dostojanstvo i principe kad se nađe oči u oči s Dobročiniteljem ili izvršnim organima njegove vlasti. Neki kako bi zaštitili svoj život ili živote svoje obitelji i prijatelja, neki iz čistog straha, a neki, kao što je Uranija sklona vjerovati za svog oca, iz strahopoštovanja, divljenja i slijepe (kukavičke?) vjere u Trujillovu veličinu.

Što se tiče samog Jarca, usudim se s osmijehom ustvrditi kako nije iznenađujuće da je Mario Vargas Llosa odabrao prikazati Trujilla upravo kao starca koji polako gubi bitku s "neprijateljem". S time da potonji nije, kako bismo možda naivno pomislili, grižnja savjesti ili briga zbog nepovoljne političke situacije u kojoj se zemlja nalazi (zadnje doduše jest zastupljeno, ali prethodnom nema niti traga) već frustracija zbog gubitka kontrole nad vlastitim tijelom: inkontinencije i impotencije. Llosin Trujillo ostat će zapamćen kao stari jarac koji cvili zato što ga kita više ne sluša. Ne znam za vas, ali ja u toj slici nalazim veliku zadovoljštinu.

"Ne razumiješ, Urania. Čista si poput ljiljana, bez ikakve zloće, još uvijek. Govoriš samoj sebi da ti je  otac ljubomoran. Ne želi da te itko drugi pomiluje i kaže da si lijepa, jedino on. Ta reakcija senatora Cabrala ukazuje na to da je u ono doba naočiti Ramfis, romantični ramfis, te nevaljalosti počeo činiti s djevojčicama, djevojkama i ženama, što će uvećati njegov dobar glas, glas što ga teži dosegnuti svaki Dominikanac, visoka ili sumnjiva roda. Veliki Jebač, Uspaljeni Jarac, Divlji Ševac."

Nastavno na prije rečeno, osjećam potrebnim povući paralelu između važnosti koju i Mario Vargas Llosa i Junot Díaza pridaju stereotipu dominikanskog muškarca. Vjerujem da bi mi Díaz ovo zamjerio, ali sam je za to kriv. Vidljiv iz citata iznad, ali i sveprisutan u Jarčevom slavlju (od naslova nadalje) i Kratkom čudnovatom životu Oscara Waoa, mačoizam je očito vrlo zastupljen u dominikanskoj kulturi. Nameće se zaključak kako je upravo Trujillo glavni krivac (maskota?) za takvo stanje. A rame uz rame s takvim patrijarhalnim stanjem uma uvijek ide nesiguran položaj žena (supruge Trujillovih suradnika nisu bile pošteđene požude Dobročinitelja. štoviše). I sve si mislim kako ću se natjerati da glasam na sljedećim izborima jer mi je kristalno jasno da mi imamo najviše za izgubiti u ovakvim slučajevima. The Handmaid's Tale style :/

Kada narod slavi
ide sve do kraja,
na Jarčev blagdan
tridesetog maja!

"Ubiše Jarca", dominikanski merengue

Btw, nakon što pročitate Jarčevo slavlje shvatit ćete koliko malo veze s razumom ima završetak novog Mad Maxa. Jesam li vas uvjerila?

Nema komentara:

Objavi komentar