Tove Jansson: Knjiga o ljetu [KNJIG(O)PIS]

Sve je govorilo protiv Knjige o ljetu. Kao prvo, ljeto je odavno prošlo i čitanje o suncu i moru činilo se out of place. Kao drugo, tri knjige s europskog popisa odavno sam prekrižila i pametna bi odluka bila baciti se na čitanje australskih autora (nesretni Voss-u, znala sam da ću zažaliti odustajanje od tebe). Kao treće, i u mom slučaju uglavnom presudno, Knjiga o ljetu postala je previše popularna u zadnje vrijeme. Snob kakav jesam, to je većinom veliki no-no. No (:)) bila sam znatiželjna, a knjiga je bila kratka. I bile su potrebne tek tri stranice da mi se dogodi ljubav :)

"Čovjek ne može vjerovati onome tko tek tako pusti da se stvari dogode."

Knjiga o ljetu vodi nas na mali otok Finskog zaljeva gdje svoja ljeta provode djevojčica Sophia, njezin otac i baka. I dok je otac uglavnom zauzet nekim poslom i pojavljuje se samo na marginama priče, čitatelj prati odnos bake i Sophije i njihove svakodnevne dogodovštine. U potonje ubrajamo i "velike" događaje kao što je provala u kuću na susjednom otoku ("Nitko tko je lijepo odgojen ne ide na tuđi otok kad tamo nikoga nema. Ali ako stave natpis, onda ideš zato što su te izazvali") ili nezapamćena oluja, ali uglavnom one male koje uključuju posjete prijatelja i istraživanje krajolika njihovog malog otoka.

"- Jel' ti vjeruješ u to što pričaš?

- Djelomično - rekla je baka oprezno"

Sophia i baka su zaista jedan neobičan par. Uglavnom se raspravljaju, često i svađaju (ne prežući pritom od riječi "mrzim te") i vjerojatno niti jedna od njih za društvo ne bi izabrala onu drugu. Međutim, kako su svjesne da su zaglavile jedna s drugom, nekako uvijek uspijevaju naći zajednički jezik. I vole se, što je najvažnije.

"Sophia je ustala i povikala:

- Napiši ovako, napiši da mrzim sve što sporo umire! Napiši da mrzim sve što ti ne da da mu pomogneš! Jesi to zapisala?"

I sada vam moram priznati da mene ovo djelo užasno podsjeća na Winnieja Pooha. Knjiga o ljetu je zapravo Winnie-the-Pooh za odrasle. Mislim da bi se mušićava Sophia i (uvijek) umorna i (ponekad) čangrizava baka savršeno slagale s medom kratke pameti, bojažljivim praščićem, mrgudnim zecom i bezvoljnim Njarom. A njihove rasprave o smrti i "Disertacije o glistama koje se raspolove" čine mi se kao prirodni nastavak traganja za Njarovim repom, eksputicija na Sjeverni pol i pokušaja hvatanja onog "čudovišta" čijeg se imena ne mogu sjetiti.

Čak je i struktura u obliku samostalnih poglavlja (ili kratkih priča?) ovim dvama djelima zajednička. U praksi to znači da obožavatelj (ja^^) može, u trenutku kad se zaželi druženja s omiljenim imaginarnim likovima a nedostatak vremena ga spriječava da čita duge pustolovine, posegnuti za omiljenim poglavljem i (u malom) doživjeti čitav jedan svijet i priču sa početkom, zapletom i završetkom. Savršeno, recimo, za laku noć. Ili za podizanje raspoloženja.

"Samo seljaci i ljetni posjetitelji hodaju po mahovini. Ne znaju, i to se stalno mora ponavljati, da je mahovinu najlakše uništiti. Jednom zakoračiš na nju i ona se uspravi nakon kiše, ali drugi put se više neće uspraviti. Treći put kad pređeš preko mahovine, gotova je."

Kad smo već kod podizanja raspoloženja, napomenut ću kako je Tove Jansson Knjigu o ljetu napisala nakon smrti majke (i Sophijina je majka mrtva). Dodatno, serijal o Moominima po kojem je najpoznatija započela je pisati nakon Drugog svjetskog rata, navodno zato što je željela stvoriti ljepši i jednostavniji svijet od onoga u kakav se ovaj naš pretvorio. I inače, bila je jedna jako zanimljiva osoba. Odrasla u umjetničkoj obitelji uz oca kipara i majku ilustratoricu, bavila se slikarstvom, ilustriranjem i pisanjem knjiga za djecu i odrasle. Život je provela na relaciji Helsinki - Klohvaru (maleni otok koji je vjerojatno poslužio kao predložak otoku iz priče) sa partnericom Tuulikki Pietilä. A kažu da je u to vrijeme homoseksualnost u Finskoj bila ilegalna.

Tuulikki Pietilä, Tove Jansson i Signe Hammarsten-Jansson (majka) (izvor)

"Mjesečina joj je obasjavala šešir i ramena, imala je sudbinu i cijeli otok pod kontrolom. Nije bilo nimalo sumnje da će baka pronaći sve što je potrebno da odagnaju nesreću i smrt. Sve je stalo u njen džep. Sophia ju je cijelo vrijeme slijedila i promatrala kako baka nosi mjesec na glavi i noć je postala sasvim mirna... Mjesec je potonuo u more i nije bilo nikakva razloga za zabrinutost."