Dok razmišljam o trenutku formalnog "rođenja" knjige nameću mi se tri moguća scenarija kojima prolazi svako književno djelo. 1/ Knjiga se izda bez prevelike buke; 2/ Knjiga se izda, uslijedi hype; 3/ Hype prethodi izdavanju knjige.
E sad, bila bih licemjerna (i naginjala književnoj hipsteriji) kada bih tvrdila da "padam" samo na prvu kategoriju. Budimo iskreni, za takve knjige najčešće ni ne čujem (hype nije pojava ograničena samo na široku publiku, isto tako može nastati i u kritičarskim krugovima). Druga kategorija vjerojatno sadrži jednak broj stvarno dobrih i stvarno loših knjiga. Što se pak tiče treće, bez imalo zadrške priznajem da me knjige iz te kategorije najmanje privlače. Jer bez obzira na porijeklo hype-a (novo djelo već cijenjenog književnika ili puka pripadnost djela nekom popularnom žanru [nova vampirska saga ili skandinavski triler]), u ovom slučaju ni izdavač ne može znati je li u vreći koju nam nastoji prodati željeno prasence ili zloglasni mačak.
The Brief Wondrous Life of Oscar Wao pripada upravo zadnjoj kategoriji. Debitantski je to roman američko-dominikanskog književnika Junota Díaza koji se etablirao davne 1996. zbirkom kratkih priča naslova Drown nakon koje je uslijedio podugačak niz priča objavljivanih u poznatim književnim časopisima. Ne treba nas, stoga, čuditi oduševljenje (i nestrpljenje) s kojim su kritika i obožavatelji očekivali (i dočekali) Díazov prvi roman. Štoviše, ono što su 2007. godine izvukli iz vreće euforično je proglašeno najljepšim američkim prasencem godine (čitaj: KčžOW osvojio je 2008. Pulitzera za književnost) :)
Još jedna odlika stila je korištenje fusnotama kako bi se neposredno obratilo čitateljima. Diaz nam pomoću njih daje lekcije iz povijesti Dominikanske Republike, nabija nam krivicu zbog neznanja i ironično komentira ravnodušan stav SAD-a, ostatka moćnika, ali i nas samih, prema nepravdama malih naroda i ljudi. Zaista, najzabavnija i najduhovitija lekcija u mom životu :D Ona koja te inspirira na daljnje čitanje. U mom slučaju bit će to Llosino Jarčevo slavlje (Trujillov nadimak bio je jarac) unatoč Diazovim negativnim komentarima na račun istog :D
Što nas vraća na fukú koji je važan iz nekoliko razloga. Upravo je on poslužio kao razlog za uvođenje (pre)velikog broja likova (jer Oscarov je život bio toliko obilježen upravo tim prokletstvom da je bilo potrebno ispričati povijest samog prokletstva...not!) i krivac za njihove osobne neuspjehe (jer nećemo valjda Oscara kriviti zbog debljine i neuspjeha u ljubavi :/). I da se autor njime koristio umjereno, možda bi bio uvjerljiv. Ovako mi je uzrokovao nekontrolirane napade kolutanja očima :/. Isto tako, čini mi se da je fukú (zbog svoje fantastičnosti) Díazu poslužio kao poveznica s magijskim realizmom od kojeg je preuzeo način karakterizacije likova i atmosferu. A onda opet, možda je ta naivnost i nerazrađenost jednostavno rezultat nedostatka vještine.
Vama ipak preporučam da Oscaru date priliku jer toliki broj čitatelja je oduševljen. Ako se pridružite tom "taboru", slobodno mi dajte lekciju. Komentari neka budu vaše fusnote ;)
E sad, bila bih licemjerna (i naginjala književnoj hipsteriji) kada bih tvrdila da "padam" samo na prvu kategoriju. Budimo iskreni, za takve knjige najčešće ni ne čujem (hype nije pojava ograničena samo na široku publiku, isto tako može nastati i u kritičarskim krugovima). Druga kategorija vjerojatno sadrži jednak broj stvarno dobrih i stvarno loših knjiga. Što se pak tiče treće, bez imalo zadrške priznajem da me knjige iz te kategorije najmanje privlače. Jer bez obzira na porijeklo hype-a (novo djelo već cijenjenog književnika ili puka pripadnost djela nekom popularnom žanru [nova vampirska saga ili skandinavski triler]), u ovom slučaju ni izdavač ne može znati je li u vreći koju nam nastoji prodati željeno prasence ili zloglasni mačak.
The Brief Wondrous Life of Oscar Wao pripada upravo zadnjoj kategoriji. Debitantski je to roman američko-dominikanskog književnika Junota Díaza koji se etablirao davne 1996. zbirkom kratkih priča naslova Drown nakon koje je uslijedio podugačak niz priča objavljivanih u poznatim književnim časopisima. Ne treba nas, stoga, čuditi oduševljenje (i nestrpljenje) s kojim su kritika i obožavatelji očekivali (i dočekali) Díazov prvi roman. Štoviše, ono što su 2007. godine izvukli iz vreće euforično je proglašeno najljepšim američkim prasencem godine (čitaj: KčžOW osvojio je 2008. Pulitzera za književnost) :)
"They say it came first from Africa, carried in the screams of the enslaved; that it was the death bane of the Taínos, uttered just as one world perished and another began; that it was a demon drawn into Creation through the nightmare door that was cracked open in the Antilles. Fukú americanus, or more colloquially; fukú - generally a curse or a doom of some kind; specifically the Curse and the Doom of the New World."
Na samom početku romana pripovjedač nas upoznaje s fukú-om, prokletstvom Novog svijeta, te dominikanskim diktatorom Rafaelom Leónidasom Trujillom kao jednim od njegovih utjelovljenja. Spomenuti Fukú i Trujillo poslužit će autoru kao okvir romana, svojevrsni spiritus movens iza svih događaja i sudbina likova - protagonista. Naime, unatoč varljivom naslovu, život Oscara zvanog Wao zauzima samo dio ovog romana - sage o trima naraštajima obitelji de León. Kronološkim su to redom: djed Abelard koji se zamjeri Trujillu zbog čega on i cijela njegova obitelj bivaju nemilosrdno kažnjeni; jedina preživjela kćer Hypatía Belicia Cabral (zvana Beli) koja nakon niza nevjerojatnih događaja (opet povezanih s diktatorom) bježi iz Dominikanske republike u SAD; te njena djeca Oscar (debeli fantasy i SF geek) i Lola (buntovnica koja zbog sukoba s majkom bježi od kuće).
“You really want to know what being an X-Man feels like? Just be a smart bookish boy of color in a contemporary U.S. ghetto. Mamma mia! Like having bat wings or a pair of tentacles growing out of your chest.”
"Sucks to be left out of adolescence, sort of like getting locked in the closet on Venus when the sun appears for the first time in a hundred years."
Sam stil pripovjedanja je najveća posebnost ovog romana. Díaz se služi likom Yuniora, Lolinog i Oscarovog prijatelja, kao pripovjedačem kako bi stvorio distancu i omogućio si slobodniji i manje korektan način izražavanja. Yunior, kao i Oscar (ali i sam Junot Díaz), obožavatelj je fantastike i SF-a te se reference na najpoznatija djela iz tih žanrova često koriste u romanu. Dodatno, Yunior je, ovaj put suprotno od Oscara, tipični dominikanac (stereotipni zavodnik žena) koji se u izražavanju često koristi uličnim slengom i spanglishom (engleskim jezikom s španjolskim izrazima), što ga približava mladim čitateljima, pogotovo onima s dobrim znanjem izraza iz meksičkih sapunica ^^Još jedna odlika stila je korištenje fusnotama kako bi se neposredno obratilo čitateljima. Diaz nam pomoću njih daje lekcije iz povijesti Dominikanske Republike, nabija nam krivicu zbog neznanja i ironično komentira ravnodušan stav SAD-a, ostatka moćnika, ali i nas samih, prema nepravdama malih naroda i ljudi. Zaista, najzabavnija i najduhovitija lekcija u mom životu :D Ona koja te inspirira na daljnje čitanje. U mom slučaju bit će to Llosino Jarčevo slavlje (Trujillov nadimak bio je jarac) unatoč Diazovim negativnim komentarima na račun istog :D
"He read The Lord of the Rings for what I'm estimating the millionth time, one of his greatest loves and greatest comforts since he'd first discovered it, back when he was nine and lost and lonely and his favorite librarian had said, Here, try this, and with one suggestion changed his life. Got through almost the whole trilogy, but then the line 'and out of Far Harad black men like half-trolls' and he had to stop, his head and heart hurting too much."
Osobno bi mi ipak bilo draže da se roman pokazao vjeran svome naslovu i usredotočio na Oscara. Početak me oduševio pričom o njegovoj metamorfozi iz labuda (kao dječak bio je pravi zavodnik) u ružno pače, a i sam stil najbolje odgovara upravo njemu kao osobi koja sve tumači kroz prizmu knjiga i filmova kojima se utječe. Ostali likovi bili su mi previše stereotipni da bi opravdali takav specifičan stil pisanja. Štoviše, zbog njih se roman može svesti na obiteljsku kroniku malo drukčijeg stila koja ipak, na koncu, ne donosi ništa novo.Što nas vraća na fukú koji je važan iz nekoliko razloga. Upravo je on poslužio kao razlog za uvođenje (pre)velikog broja likova (jer Oscarov je život bio toliko obilježen upravo tim prokletstvom da je bilo potrebno ispričati povijest samog prokletstva...not!) i krivac za njihove osobne neuspjehe (jer nećemo valjda Oscara kriviti zbog debljine i neuspjeha u ljubavi :/). I da se autor njime koristio umjereno, možda bi bio uvjerljiv. Ovako mi je uzrokovao nekontrolirane napade kolutanja očima :/. Isto tako, čini mi se da je fukú (zbog svoje fantastičnosti) Díazu poslužio kao poveznica s magijskim realizmom od kojeg je preuzeo način karakterizacije likova i atmosferu. A onda opet, možda je ta naivnost i nerazrađenost jednostavno rezultat nedostatka vještine.
"Sometimes he tried to reach out to the school's whipping boys, offer them some words of comfort, You are not alone, you know, in this universe, but the last thing a freak wants is a helping hand from another freak."
"You think people hate a fat person? Try a fat person who's trying to get thin."
“Success, after all, loves a witness, but failure can't exist without one.”
Ali da ne bih nekoga osudila na osnovu "možda" i "čini mi se" (i prije spomenutih predrasuda o mačku u vreći), namjeravam Díazu pružiti još jednu priliku. Pogotovo zato što sam cijelo vrijeme imala dojam da bi roman funkcionirao odlično kao zbirka (fukúom nepovezanih -.-) priča o dominikanskom iskustvu. A s obzirom da se upravo njima profilirao, valjalo bi ga procijeniti na terenu koji mu je domaći. Dakle, na izbor mi se nude Drown i This Is How You Lose Her, s tim da potonja postoji i u hrvatskom prijevodu. Bravo za nas :DVama ipak preporučam da Oscaru date priliku jer toliki broj čitatelja je oduševljen. Ako se pridružite tom "taboru", slobodno mi dajte lekciju. Komentari neka budu vaše fusnote ;)
Nema komentara:
Objavi komentar