"The very good people did not convince me; I felt they'd never been tempted."
U sklopu mojih novogodišnjih odluka (da, takav sam tip osobe :)) nalazi se kategorija
redatelj mjeseca. Za mjesec veljaču trebao je to biti
Martin Scorsese, s obzirom da je jedan od najdražih redatelja mog dečka.
Njegova (filmska) adaptacija romana iz naslova nemali je broj puta bila prikazivana na televiziji, no s obzirom da ja u slučaju adaptacija uvijek nastojim prvo pročitati knjigu, gledanje filma sam uspješno izbjegavala svo ovo vrijeme. Očito sam izbjegavala i čitanje knjige, ali dobar razlog za to ne mogu navesti. Vjerujem da je to stoga što sam bila (površno) upoznata s temom i što me ista nije pretjerano privlačila. Štoviše, nikad nisam voljela ljubavne trokute, u umjetnosti ili izvan nje, tema prijevare mi je oduvijek bila odbojna, kao i njezini akteri koji bi me redovito živcirali. I ne samo to, ja bih se redovito poistovjećivala sa "žrtvom", pogotovo ako je ista prikazivana nezanimljivom i beskarakternom osobom, onako,
mundane. Ponavljam,
dobar razlog ne mogu navesti :D. I tako sam ove godine bila primorana (neš ti teškog zadatka :D) prvo pročitati Doba nevinosti američke književnice
Edith Wharton a zatim i pogledati Scorseseov film. Što da vam kažem,
better late than never.
