Kazuo Ishiguro: Never let Me Go [KNJIG(O)PIS]

Reći ću da nastavljamo, više-manje, u revijalnom tonu. Jer od Oscara i Lucinde, preko Varalica pa do knjige koja je tema današnjeg posta, neprestano se dodirujemo te famozne Bookerove nagrade (u trendu smo :P). Naime, roman Never Let Me Go britanskog književnika Kazua Ishigura 2005. se godine našao u užem izboru za Man Bookera no nagradu je izgubio od romana More Johna Banvillea. Bila je to Ishigurova četvrta nominacija, s tim da je već 1989. s romanom The Remains of the Day trijumvirao (između ostalog nad Banvilleom :D).

Sarah Waters: Fingersmith [KNJIG(O)PIS]

"I wondered what I would see, if I went and bent and looked - and who can think a thing like that, and not go and do it?"

U viktorijansko doba opterećeno nostalgijom za nekom davnom, ljepšom ali nikad postojećom tradicionalnom Engleskom, žena je mogla završiti u psihijatrijskoj ustanovi zbog najmanjeg znaka "devijantnog" ponašanja. Kćeri koje bi dovodile u pitanje odluke svojih otaca i braće, žene koje svoju kuću ne bi održavale dovoljno čistom, supruge koje nisu ispunjavale svoje bračne dužnosti ili su ih, pak, pregorljivo ispunjavale bile su proglašavane ludima na temelju svjedočanstva samo jedne osobe, najčešće muškog člana obitelji. Štoviše, hospitaliziranje je postalo najbezbolnije rješenje za vraćanje obiteljske časti narušene skandalom kao što je rastava, preljub (čak i usidjelištvo) ili neki drugi oblik ponašanja koji bi inače ženu označio kao "posrnulu".

Thomas Hardy: Daleko od bjesomučne gomile [KNJIG(O)PIS]

Čitajući Thomasa Hardyja ne mogu se oteti dojmu da je taj engleski romanopisac, pjesnik i... arhitekt (:D) bio iznimno nesretna osoba. Zaokupljen moralnom odgovornošću i sklon kazniti svoje likove i za najmanju nepromišljenost, Hardy je u svom opusu stvorio neke od najtragičnijih književnih junaka. Drugačije, zaista, nije niti moglo biti. Jer uz sveprisutne moralne imperative, Hardyjevi likovi moraju se boriti i protiv regula strogog Viktorijanskog društva, ali i hirova prirode te nestalnosti sudbine koja se neprestano osjeti kao prijetnja. Velika patnja i patetičnost obilježavaju njegove stranice, a sretan kraj nešto je o čemu se njegovi junaci ne usude niti sanjati.

Anthony Burgess: A Clockwork Orange [KNJIG(O)PIS]

Nedavno su me podsjetili na profesoricu hrvatskog iz srednje škole. Na to koliko ju nisam voljela. Mogla bih vam sada navesti mnogo argumenata tomu u prilog; kako nam se sat hrvatskog svodio na prepisivanje s prozirnica; kako je prepisivani tekst bio puka skraćena verzija onoga što je pisalo u udžbenicima i čitankama; kako žena nikada nije imala originalnu misao za podijeliti ili kako joj je nakon velikog odmora dah "mirisao" po kavi (ne volim kavu ;)). Međutim, istina je vjerojatno mnogo jednostavnija i najbolje se može opisati riječima Elizabeth Bennet: "I could easily forgive his pride, if he had not mortified mine." (he=she). Nas smo dvije, naime, često različito tumačile djela iz kurikuluma, i moje bi tumačenje najčešće bilo ignorirano a moj ponos povrijeđen. 

Virginia Woolf: To the Lighthouse [KNJIG(O)PIS]

Neka se  književna djela čitaju s lakoćom. Njihove riječi i rečenice gutamo pohlepno, njihove stranice okrećemo u žurbi a zbog neizvjesnosti u njihovoj radnji spremni smo žrtvovati sate i sate sna. Svjetionik Virginije Woolf, kao što vjerojatno i znate (ili barem opravdano pretpostavljate), nije jedno od tih djela. Štoviše, Svjetionik pripada djelima po svemu različitima prethodnom opisu. Misli i opažanja od kojih je satkan nerijetko se, prekinute mnogobrojnim digresijama, protežu kroz čitave stranice, a čitanje njegovih rečenica zahtijeva iznimnu usredotočenost jer je dovoljan i najmanji pad koncentracije da izgubite nit, da vam ista isklizne kroz prste kao kakva vrckava životinjica.

Jane Austen: Zamak Lesley & Lady Susan [KNJIG(O)PIS]

Još u osnovnoj školi počela sam čitati Jane Austen. Moja je mama voljela gledati ekranizacije njezinih romana i ja bih joj se uvijek pridružila u te posebne dane kada bi hrvatska televizija odlučila počastiti nas nečim takvim. Zapravo, mama je voljela (još uvijek voli ;)) gledati takozvane "period dramas", a tim su žanrom, uz Jane Austen, dominirale sestre Brontë i Charles Dickens. U novije vrijeme je tu i Elizabeth Gaskell, ali tada još nije bila tako popularna. I da, objema su nam bile draže te slatkaste, romantične priče s happy endom; one s izraženom društvenom kritikom i ne-sretnim završetkom nismo toliko voljele.