Čudna je to stvar s posesivnošću. I generalno, ali pogotovo u slučaju knjiga i književnih likova. Moja priča ide ovako: Krešimir Mišak se u članku za neki pradavni broj Drva znanja usudio iznijeti teoriju da su knjige o Harryju Potteru popularnije od knjiga o mojoj voljenoj Lyri Belaqui iz razloga što je 1/ Harry simpatičniji od lažljivice Lyre, 2/ Harryjeva Dickensijanska priča o pravdi za potlačene nešto s čim se čitatelj može lakše poistovjetiti. E sada... ne mogu se opisati razmjeri šoka i gnjeva koji je obuzeo četrnaestgodišnju mene nakon čitanja navedenog. Osjećala sam se na prvoj liniji bojišnice između najdraže junakinje i nepravednog svijeta. I tako sam napravila jedinu stvar koja je bila u mojoj moći: u napadu mesijanskog zanosa u sestrinu sam sobu prognala četiri HP knjige koje su činile moju kolekciju te čvrsto odlučila nikad više ne pročitati nijednu knjigu popularnog serijala.
