Negdje sam već sigurno napisala kako imam problema s pamćenjem. Onim dugoročnim. Svoj mozak zamišljam kao neveliku zdjelu koja može skladištiti točno određen broj informacija. Primanjem novih stare neizbježno cure van u... nepovrat. Tako se ja, nedugo nakon završetka faksa, jedva uspijevam ne uspijevam sjetiti niti imena profesora koji su mi predavali, dok o "naučenom" ne želim ni razmišljati jer sam od jada spremna na svakolike oblike samokažnjavanja. S gimnazijom su stvari još gore. No, poanta ove jadikovke, i mnogo važniji problem, jest da se često ne mogu sjetiti niti knjiga koje sam pročitala.
