Usred lenija i oranica na kraju mog sela (ne, ne pričam o Zagrebu :D) nalazi se šuma (šumarak?) u nedostatku kreativne misli nazvana Dubrava. Kako bi došao do Dubrave, barem iz smjera moje kuće, putnik namjernik mora skrenuti desno kod starog seoskog groblja napuštenog 70ih godina prošlog stoljeća. U jesen 2006. godine, upravo nakon što sam pročitala Vile Viktorie Faust (evo još jedan razlog zašto volim svoje popise :D), i upravo 31. listopada, uputila sam se u šetnju prema spomenutoj šumi (bez brige, nemate se čega bojati :P). Bio je prekrasan jesenski dan, mandarine su mirisale a u ruksaku sam nosila knjigu koju sam tada čitala (Emma) i malu dekicu. Međutim, krenula sam kasno, smetnula s uma da smo prije samo nekoliko dana prešli na zimsko računanje vremena i precijenila brzinu svog hoda.
