new in i/ili interliber

Nije tajna da rijetko kupujem knjige. Očito mi nedostaje taj neki bibliofilski gen koji bi me natjerao da zažmirim na cijenu i kupim mačka u vreći na temelju lijepih korica (ok, ovo je ionako nepoznat pojam većini naših izdavača) ili par pozitivnih riječi poznatih osoba koje su plaćene kako bi takvo što napisale. Otkad imam kindle, stvari su se po ovom pitanju samo pogoršale. "Dubravka, zar to ne bi ipak radije pročitala u originalu?" pitanje je koje si postavljam češće od onoga što ću obući. Odgovor je uvijek potvrdan i rezultira mojim izlaskom iz knjižare praznih ruku.

Charlotte Perkins Gilman: The Yellow Wallpaper [KNJIG(O)PIS]

Danas o jednoj kratkoj ali zanimljivoj priči. Dodatno, kako je večeras Noć vještica, o jednoj pomalo strašnoj priči. Prigodno, kako najviše volim ;)

Classics Book Tag

Negdje sam već sigurno napisala kako imam problema s pamćenjem. Onim dugoročnim. Svoj mozak zamišljam kao neveliku zdjelu koja može skladištiti točno određen broj informacija. Primanjem novih stare neizbježno cure van u... nepovrat. Tako se ja, nedugo nakon završetka faksa, jedva uspijevam ne uspijevam sjetiti niti imena profesora koji su mi predavali, dok o "naučenom" ne želim ni razmišljati jer sam od jada spremna na svakolike oblike samokažnjavanja. S gimnazijom su stvari još gore. No, poanta ove jadikovke, i mnogo važniji problem, jest da se često ne mogu sjetiti niti knjiga koje sam pročitala.

James Joyce: Dubliners [KNJIG(O)PIS]

"Gazing up into the darkness I saw myself as a creature driven and derided by vanity; and my eyes burned with anguish and anger."

Čitatelj u meni uvijek se bojao Jamesa Joycea. I Virginije Woolf, kad smo već kod toga, njih su dvoje išli ruku pod ruku u mojim književnim noćnim morama. Snažne i kontroverzne osobe te autori važnih i "teških" djela, oduvijek sam ih obilazila u širokom luku. I onda sam početkom prošle godine, gotovo iz hira, odlučila pročitati Gospođu Dalloway. I tri romana i jedan esej nakon toga mogu iskreno prognozirati da ćemo se gđa Woolf i ja voljeti u budućnosti. Baš sam duhovita, ono što želim reći jest da ja nju već volim :)

Thomas Hardy: Daleko od bjesomučne gomile [KNJIG(O)PIS]

Čitajući Thomasa Hardyja ne mogu se oteti dojmu da je taj engleski romanopisac, pjesnik i... arhitekt (:D) bio iznimno nesretna osoba. Zaokupljen moralnom odgovornošću i sklon kazniti svoje likove i za najmanju nepromišljenost, Hardy je u svom opusu stvorio neke od najtragičnijih književnih junaka. Drugačije, zaista, nije niti moglo biti. Jer uz sveprisutne moralne imperative, Hardyjevi likovi moraju se boriti i protiv regula strogog Viktorijanskog društva, ali i hirova prirode te nestalnosti sudbine koja se neprestano osjeti kao prijetnja. Velika patnja i patetičnost obilježavaju njegove stranice, a sretan kraj nešto je o čemu se njegovi junaci ne usude niti sanjati.

Anthony Burgess: A Clockwork Orange [KNJIG(O)PIS]

Nedavno su me podsjetili na profesoricu hrvatskog iz srednje škole. Na to koliko ju nisam voljela. Mogla bih vam sada navesti mnogo argumenata tomu u prilog; kako nam se sat hrvatskog svodio na prepisivanje s prozirnica; kako je prepisivani tekst bio puka skraćena verzija onoga što je pisalo u udžbenicima i čitankama; kako žena nikada nije imala originalnu misao za podijeliti ili kako joj je nakon velikog odmora dah "mirisao" po kavi (ne volim kavu ;)). Međutim, istina je vjerojatno mnogo jednostavnija i najbolje se može opisati riječima Elizabeth Bennet: "I could easily forgive his pride, if he had not mortified mine." (he=she). Nas smo dvije, naime, često različito tumačile djela iz kurikuluma, i moje bi tumačenje najčešće bilo ignorirano a moj ponos povrijeđen. 

Virginia Woolf: To the Lighthouse [KNJIG(O)PIS]

Neka se  književna djela čitaju s lakoćom. Njihove riječi i rečenice gutamo pohlepno, njihove stranice okrećemo u žurbi a zbog neizvjesnosti u njihovoj radnji spremni smo žrtvovati sate i sate sna. Svjetionik Virginije Woolf, kao što vjerojatno i znate (ili barem opravdano pretpostavljate), nije jedno od tih djela. Štoviše, Svjetionik pripada djelima po svemu različitima prethodnom opisu. Misli i opažanja od kojih je satkan nerijetko se, prekinute mnogobrojnim digresijama, protežu kroz čitave stranice, a čitanje njegovih rečenica zahtijeva iznimnu usredotočenost jer je dovoljan i najmanji pad koncentracije da izgubite nit, da vam ista isklizne kroz prste kao kakva vrckava životinjica.