Pročitavši roman Vrata mađarske književnice Magde Szabó, na goodreadsu sam napisala kako me starica Emerenc strašno podsjetilana moju baku. Obje žene imaju izuzetno snažan i istančan osjećaj za ljudsko dostojanstvo, i obje na sličan način definiraju vrijednost života i sramotu kao nešto najgore što im se može dogoditi (definiraju je ipak prejaka riječ, nikada iz usta ni jedne ni druge nešto tako "intelektualno" ne bi izašlo). Baki se jednom dogodilo da se spotaknula o tepih i razbila koljeno. I umijesto da dopuže do telefona i nazove jedno od svoje djece (ili hitnu?), ona je pod krvavu i bolnu ranu podvukla krpu (kako ne bi zaprljala tepih) te nastavila sjediti proklinjući djeda što se dugo zadržao kod brata na rođendanu. Djed je došao par sati kasnije.
