Kazuo Ishiguro: Never let Me Go [KNJIG(O)PIS]

Reći ću da nastavljamo, više-manje, u revijalnom tonu. Jer od Oscara i Lucinde, preko Varalica pa do knjige koja je tema današnjeg posta, neprestano se dodirujemo te famozne Bookerove nagrade (u trendu smo :P). Naime, roman Never Let Me Go britanskog književnika Kazua Ishigura 2005. se godine našao u užem izboru za Man Bookera no nagradu je izgubio od romana More Johna Banvillea. Bila je to Ishigurova četvrta nominacija, s tim da je već 1989. s romanom The Remains of the Day trijumvirao (između ostalog nad Banvilleom :D).

Anthony Burgess: A Clockwork Orange [KNJIG(O)PIS]

Nedavno su me podsjetili na profesoricu hrvatskog iz srednje škole. Na to koliko ju nisam voljela. Mogla bih vam sada navesti mnogo argumenata tomu u prilog; kako nam se sat hrvatskog svodio na prepisivanje s prozirnica; kako je prepisivani tekst bio puka skraćena verzija onoga što je pisalo u udžbenicima i čitankama; kako žena nikada nije imala originalnu misao za podijeliti ili kako joj je nakon velikog odmora dah "mirisao" po kavi (ne volim kavu ;)). Međutim, istina je vjerojatno mnogo jednostavnija i najbolje se može opisati riječima Elizabeth Bennet: "I could easily forgive his pride, if he had not mortified mine." (he=she). Nas smo dvije, naime, često različito tumačile djela iz kurikuluma, i moje bi tumačenje najčešće bilo ignorirano a moj ponos povrijeđen. 

MINI 'VIEWS: rujan i listopad

Long time no see :) U nekom od sljedećih postova o razlozima, danas rješavam zaostatke :D Jučer sam dovršila Kratak, čudnovat život Oscara Waoa (je li ju tko čitao?) i ostala razočarana :/ Ali i o tome u skoroj budućnosti. Danas se vraćam na rujan i listopad. Imam par preporuka, par razočaranja i par onoga u sredini :)

Read dystopia (!)

Jučer sam uvrijedila jednu curu. Naime, kad je dotična izjavila kako čita distopiju, ja sam ju dočekala na nož optuživši ju da čita mješavinu ljubića (kao najgore vrste guilty pleasure-a za žene) i akcijskih romana/filmova (najgora vrsta guilty pleasure-a za muškarce :D). Meni je, naravno, na umu bila pošast distopijskih YA romana koja nas je zadesila posljednjih godina. Ona je, NARAVNO(!) mislila na Orwella i Huxleyja.

Neću ulaziti u to koliko sam grozna osoba i koliko često predrasude upravljaju mojim životom, niti se braniti kako zaista ne osuđujem nečiji guilty pleasure (ukoliko je osoba toga svjesna i ne pokušava mi isto prodati kao civilizacijsko postignuće); nego ću, kako bih se kaznila za navedenu epizodu (a pritom i nešto naučila i potrudila se da mi se takve epizode u budućnosti rjeđe događaju :/), revidirati djela distopijske književnosti koja sam do sada pročitala i zadati si da u nekom razumnom vremenskom periodu "nadoknadim zaostatke" (riječi spomenute cure kojima se koristim kao opomenom :D) 

Krenimo s pročitanim: