Philip Pullman: Grof Karlstein [KNJIG(O)PIS]

Odmalena sam bila povučena i nisam se puno družila s vršnjacima. Moja mama tvrdi da sam pri susretu s nepoznatim (i manje nepoznatim) ljudima uvijek obarala pogled i pokušavala se skriti iza nje. Do danas se nisam u potpunosti oslobodila osjećaja nelagode i srama u društvu drugih ljudi. Voljela bih da nije tako i da nikada nije bilo tako. Međutim, neke pozitivne stvari jesu proizašle iz moje samonametnute osamljenosti.

Otkad znam za sebe, gutala sam priče koje je mama sestri i meni čitala za laku noć. Kad sam naučila čitati, mom apetitu nije bilo kraja. I kako u stvarnom životu nisam imala puno prijatelja, počela sam se intenzivno vezati za književne likove. I tu dolazimo do Philipa Pullmana i njegove najpoznatije junakinje, Lyre Belaque. O našem prvom susretu i razvoju našeg prijateljstva neću sada (možda neki drugi put), bit će dovoljno za reći da sam, pročitavši Lyrinu priču do kraja, plakala tri noći i tri dana. Mama se toliko zabrinula za mene da mi je zaprijetila da ću odsad nadalje čitati isključivo romane Agathe Christie. Svoju prijetnju, na moju sreću, nije ostvarila. Nemojte me krivo shvatiti, nemam ništa protiv Agathe Cristie i jedna sam od mnogih obožavatelja Herculea Poirota, no smatram da bi moje čitalačko iskustvo bilo puno siromašnije kada bi bilo zasnovano samo na jednom autoru, koliko god plodonosan on bio. 

I tako sam se ja nastavila družiti s izmišljenim ljudima. I trebalo mi je dvanaest (čitaj: 12) godina da se ponovo susretnem s likovima autora Philipa Pullmana. Tom su susretu "kumovali" jedan prekrasan proljetni dan (koji zahtijeva čitanje nekog lakog štiva na otvorenom), povratak s faksa pješice, dječja knjižnica i kvartovski park. I avantura nazvana Grof Karlstein mogla je početi :)

Za početak i za sve one kojima to još nije jasno, Grof Karlstein je knjiga za djecu. Djecu od 9 do 15 godina, to be precise (nemojte dati da vas to zbuni, brojevi su tu samo okvirno). Glavni je lik četrnaestgodišnja djevojčica Hildi koja s majkom gostioničarkom i bratom Peterom živi u švicarskim Alpama. Hildi služi u obližnjem dvorcu u kojem obitavaju zli grof Karlstein, njegove nećakinje, gospođice Lucy i Charlotte, te članovi posluge. Kada slučajno otkrije grofov plan da Lucy i Charlotte žrtvuje demonskom lovcu Zamielu kako bi namirio stari dug, Hildi s djevojčicama bježi iz dvorca. Priča se tu zapliće, doživljava vrhunac i raspliće se na kraju (da, pokušavam biti duhovita :D).

Mnogo me toga oduševilo u ovoj knjizi. Recimo, likovi. Na početku knjige nalaze se karikature i imena svih važnih likova. Tako se odvjetnik zove Meister Fischkal i prikazan je kao tanki, osušeni lik s cilindrom i štapom. Ime policijskog narednika je Zinkarosch (engleski Snitch) i prikazan je kao dobročudni debeljko s dugom bradom a Herr Drwenkopf je drvena glava (go figure :D) koja služi kao držač za vlasulju. 

Karikature, dakle, služe kao savršen uvod u karakter svakog lika. A karakteri su im zaista raznoliki, dobro i iznimno zabavno (često sarkastično) prikazani što posebno dolazi do izražaja u srednjem dijelu knjige u kojem događaje promatramo iz perspektive više likova (dok u prvom i zadnjem dijelu pripovijeda Hildi). Recimo:

gđica Davenport:
"U mojoj školi u Cheltenhamu pokušala sam u svoje djevojčice usaditi malo pustolovnoga duha i poduzetnosti, ali s malo uspjeha, bojim se. Tko se može boriti protiv pomodnosti i pobijediti? A ovih je dana pomodno da mlade djevojke hine da su krhke...da ispuštaju milozvučne usklike kad su nečim zadovoljne i da posve izgube svijest kad nisu."

Charlotte: 

"Jako sam drhtala, a zubi su mi tako strašno cvokotali da sam na kraju između njih stavila krišku kruha da bi bili manje bučni. Ali pojeli su je bez razmišljanja. Kao i gotovo cijelu drugu."

Sljedeća stvar koju bih istaknula jest atmosfera. Unatoč sarkastičnosti i komičnim epizodama, atmosfera koja prevladava u romanu je prava gotička. Mogu zamisliti sebe kao dijete (od 9 do 15 godina, jel?) koje se sklupčava pod dekom slušajući o Zamielovom divljem lovu i strahujući da će demonski lovac ipak uhvatiti djevojčice. Pullman svoje gotičke uzore ne skriva: Charlotte i Lucy imaju običaj dokasna čitati gotičke romane kao što su Udolphove tajne (Anne Radcliffe) što rezultira time da događaje tumače upravo kroz prizmu tih sablasno-romantičnih priča (Northanger Abbey, anyone?). 

Još jedan važan sastojak koji gradi atmosferu je upotreba mitologije (Divlji Lov). Moram priznati da sam osobno vrlo slaba na (vješto) poigravanje s poznatim (i manje poznatim) mitovima, pogotovo našeg zapadnjačkog kulturnog područja. I vjerujem da nisam jedina. Jer, te priče koje su stoljećima zaokupljale ljude i tjerale pripovjedače da ih usmeno prenose s generacije na generaciju ni danas nisu izgubile snagu da nas drže prikovane za stolce u iščekivanju, čega je Pullman očito vrlo svjestan. Mislim, pogledajte samo ovu sliku Odina kao lovca. Zar vas ne prolaze srsi?

Što se tiče srži priče, ja bih rekla da je "bajkovito" predvidljiva. Ali to nije nešto što bismo joj uzeli za zlo jer osjećamo kako je to svjestan odabir autora koji na jednostavnom predlošku stvara mnoštvo zanimljivih detalja. Upravo u tim detaljima dolazi do izražaja Pullmanova maštovitost i pripovjedački dar kojima se divim još od davne 2002. godine. I zato, ja Grofu Karlsteinu dajem 5/5 :)