Jack i Mabel su bračni par koji, unatič velikoj želji, nikada nije dobio dijete. Kako bi pobjegli od tuge i sažalnih pogleda (te zvuka dječjih koraka po stubama) koji ih prate od posljednjeg neuspjelog pokušaja, na Mabelino inzistiranje odlučuju okušati sreću na Aljasci. Međutim, u dvadesetim godinama prošlog stoljeća život tamo uopće nije lak. Dok Jack izbiva po cijele dane pokušavajući pripremiti zemlju za obrađivanje, Mabel se ne uspijeva othrvati depresivnim mislima i supružnici se sve više udaljavaju jedno od drugoga. Stvari se počinju mijenjati u večeri prvog snijega kada Jack i Mabel naprave snježnu djevojčicu. Do sljedećeg je jutra njihovo djelo svedeno na hrpu snijega, no zato se "prava" djevojčica počne pojavljivati u okolici njihove kolibe.
Slutilo je na jednu lijepu, fantastičnu priču koja će postati novo omiljeno zimsko štivo (pročitala sam nemali broj oduševljenih komentara). Započelo je... mislim previše naglo, za ovakvu knjigu. Međutim, ubrzo su se stvari popravile; ritam je postao ujednačen, a atmosferičnost aljaške divljine i vješto balansiranje na granici realnog i magijskog ispunjavali su moja očekivanja. Ali... što da kažem za posljednju trećinu? Čarolija je razbijena i pokazale su se mane. Kao slaba karakterizacija likova. Dovoljna da probudi empatiju ali daleko od toga da likovi budu uvjerljivi (ne više magični ali još uvijek ne realni - kužite problem). A sama radnja počela je nalikovati scenariju za jedan od Hallmarkovih filmova. Ovaj. Ili ovaj. (ne pitajte me kako znam za njih ;)). Klišeizirani dijalozi. Stereotipne reakcije. I predvidljiv kraj. Ugh.
Zanimljivo je usporediti ovaj roman s istoimenom pripovijetkom Angele Carter (na moje nestručno baljezganje već ste navikli pa se ni ovaj put neću ustručavati :P). Obje autorice inspiraciju crpe iz bajki: Ivey ruske Snjeguročke a Carter poznatije Snjeguljice. No osnovna razlika nije u broju stranica (tristotinjak vs tri) već u pristupu. Dok Angela Carter uzima jedan zanimljivi motiv i onda oko njega plete opskurnu priču kojom na površinu izvlači suptilnu simboliku i ogoljava prizemne motive likova (a nije li to ono najbolje u bajkama: njihova perverznost :D), Eowyn Ivey gotovo doslovno preuzima jednostavni predložak i samo ga smješta na drugi kraj svijeta u neko drugo vrijeme. Na 300+ stranica ne nudi ništa novo i zbog toga se roman doima blijedo i nemaštovito u odnosu na Carteričinu pripovijetku. Ja razočarana.
ps. Umijesto Ivey čitajte Gulbranssena. Davno je preveden na hrvatski.
pps. crtam diplomski. bear with me
Nema komentara:
Objavi komentar