Virginia Woolf: To the Lighthouse [KNJIG(O)PIS]

Neka se  književna djela čitaju s lakoćom. Njihove riječi i rečenice gutamo pohlepno, njihove stranice okrećemo u žurbi a zbog neizvjesnosti u njihovoj radnji spremni smo žrtvovati sate i sate sna. Svjetionik Virginije Woolf, kao što vjerojatno i znate (ili barem opravdano pretpostavljate), nije jedno od tih djela. Štoviše, Svjetionik pripada djelima po svemu različitima prethodnom opisu. Misli i opažanja od kojih je satkan nerijetko se, prekinute mnogobrojnim digresijama, protežu kroz čitave stranice, a čitanje njegovih rečenica zahtijeva iznimnu usredotočenost jer je dovoljan i najmanji pad koncentracije da izgubite nit, da vam ista isklizne kroz prste kao kakva vrckava životinjica.

Govorim iz "bogatog" iskustva, believe you me :D Svjetionik sam počinjala čitati tri puta. Prvi puta na engleskom. Dogurala sam do trećine no bez pravog razumijevanja. Pa sam pokušala ispočetka, drugi put na hrvatskom. Nije bilo ništa lakše a zasmetale su mi neke prevoditeljske odluke (ovo možda zvuči pretenciozno, ali vjerujte mi, bilo je krivo :D). Konačno sam se vratila engleskom, još jednom krenuvši od početka. Ovaj put odlučno i koncentrirano. Neki od vas sada će se zapitati čemu toliko "mučenje". Neki će reći da odlažu knjigu ukoliko ih ista ne ostavi prikovane za stolac/fotelju/naslonjač/krevet. Neki...i bit će u krivu (:P). Jer ovakvo djelo zaslužuje toliko i još mnogo više truda :)

“A sort of transaction went on between them, in which she was on one side, and life was on another, and she was always trying to get the better of it, as it was of her.”

Dakle... Svjetionik je roman struje svijesti podijeljen u tri dijela. Prvi i treći dio (u razmaku od deset godina) opisuju jedan dan u životu obitelji Ramsay i njihovih poznanika za vrijeme odmora u Škotskoj dok drugi dio služi kao svojevrsni interludij u kojem se opisuju događaji unutar tih deset godina. Već u prvim rečenicama otkriva se glavni motiv i odnosi među likovima koji će se razrađivati kroz cijeli roman. Gospođa Ramsay uvjerava sina Jamesa, najmlađeg od osmero djece, kako će se već sutradan obitelj zaputiti na izlet na obližnji svjetionik. No Jamesovo oduševljenje prekida gospodin Ramsay odrješito govoreći kako vrijeme neće biti pogodno za takvo što.

Likovi supružnika Ramsay utemeljeni su na roditeljima same Virginije Woolf. Nakon što je ocu odala dužno poštovanje napisavši esej njemu u čast, Virginia Woolf napisala je roman Svjetionik (između ostalog) kako bi se oslobodila duhova svojih roditelja i pokušala ih bolje razumjeti. Pa pokušajmo i mi, posredno.

Gospodin Ramsay je intelektualac, filozof koji je svoju najbolju misao imao kao mladić. Moren osjećajem neuspjeha, on neprestano traži potvrdu svoje vrijednosti u bliskim osobama: svojoj ženi (nakon čitanja Vlastite sobe ovaj dio dobiva na važnosti: VW ima teoriju da su kroz povijest žene za muškarce imale ulogu ogledala koja povećavaju), ostalim ženama (u trećem dijelu pokušava izazvati suosjećanje kod Lily Briscoe [što ova opisuje i doživljava gotovo kao nasilje] te vlastite djece [što mu i uspijeva kod kćeri Cam, ali ne i kod sina Jamesa koji zbog očevog navaljivanja iznova proživljava opisani događaj s početka romana]), te studentima koje obitelj Ramsay svake godine poziva na ljetovanje gotovo isključivo kako bi gospodinu Ramsayju hranili ego.

"Who then could blame the leader of that forlorn party which after all has climbed high enough to see the waste of the years and the perishing of the stars, if before death stiffens his limbs beyond the power of movement he does a little consciously raise his numbed fingers to his brow, and square his shoulders, so that when the search party comes they will find him dead at his post, the fine figure of a soldier?"

...

“Who shall blame him? Who will not secretly rejoice when the hero puts his armour off, and halts by the window and gazes at his wife and son, who, very distant at first, gradually come closer and closer, till lips and book and head are clearly before him, though still lovely and unfamiliar from the intensity of his isolation and the waste of ages and the perishing of the stars, and finally putting his pipe in his pocket and bending his magnificent head before her—who will blame him if he does homage to the beauty of the world?” 

Gospođa Ramsay, s druge strane, preuzela je ulogu zaštitnice i tješiteljice u obitelji. Ona uspostavlja ravnotežu unutar napetih obiteljskih odnosa, iz svakog njihovog poznanika pokušava izvući najbolje i pomoći mu da se pred drugima pokaže u najboljem svjetlu te se stalno brine da svatko od ljudi u njezinom životu bude zbrinut. Dodatno, gospođa Ramsay bavi se i društveno korisnim radom te zdušno komentira socijalne probleme u tadašnjoj Engleskoj. Međutim, njezin je altruizam i potreba (potreba!) da pomaže drugima nemali je broj puta propitivan, često i od strane nje same. Je li to iz sebičnih razloga? Pokušava li ona na taj način svom životu dati veći smisao? Osjeća li se toliko nadmoćno spram drugih ljudi da misli da toliko može dati a da ne poljulja svoj uzvišeni položaj? Je li razlog tomu njezina poslovična ljepota? Je li joj zbog toga u životu sve uspijevalo?

"They came to her, naturally, since she was a woman, all day long with this and that; one wanting this, another that; the children were growing up; she often felt she was nothing but a sponge sopped full of human emotions."

"So boasting of her capacity to surround and protect, there was scarcely a shell of herself leftfor her to know herself by; all was so lavished and spent; and James, as he stood stiff between her knees, felt her rise in a rosy-flowered fruit tree laid with leaves and dancing boughs into which the break of brass, the arid scimitar of his father, the egotistical man, plunged and smote, demanding sympathy."

Od ostalih likova meni su posebno zanimljiva dva. James se, kao majčin miljenik, pokazuje posebno osjetljivim na očeve emocionalne nasrtaje. S ocem se konstantno bori za majčinu pažnju i brigu dok istovremeno od njega pokušava zaštititi majku jer ima osjećaj da joj otac crpi svu snagu. Njegov nedostatak razumijevanja i potpuna antipatija spram oca doživljavaju vrhunac u trećem dijelu kad sa sestrom i ocem, a na inzistiranje potonjega, putuje na svjetionik.

"She'll give way, James thought, as he watched a look come upon her face, a look he remembered. They look down he thought, at their knitting or something. Then suddenly they look up. There was a flash of blue, he remembered, and then somebody sitting with him laughed, surrendered, and he was very angry. It must have been his mother, he thought, sitting on a low chair, with his father standing over her. He began to search among the infinite series of impressions which time had laid down, leaf upon leaf, fold upon fold softly, incessantly upon his brain; among scents; sounds; voices, harsh, hollow, sweet; and lights passing, and brooms tapping; and the wash and hush of the sea, how a man had marched up and down and stopped dead, upright, over them."

Lily Briscoe je lik koji zaokružuje roman. Neudana slikarica skromnih primanja, ovisna o dobročintvu obitelji Ramsay, Lily često biva svjedokom (i žrtvom?) njihovih velikih emocionalnih zahtjeva te uskogrudnog pogleda na život. Prvo se najbolje ogleda u prije opisanoj epizodi s gospodinom Ramsayjem u kojoj Lily ne uspijeva ispuniti svoju ulogu "žene" i pružiti mu (toliko traženu) utjehu i suosjećanje. Drugo se odnosi na gospođu Ramsay prema kojoj Lily ima ambivalentan odnos. Naime, njih dvije predstavljaju sukob između tradicionalne ženske uloge te želja i potreba konkretne žene.

"Half one's notions of other people were, after all, grotesque. They served private purposes of one's own. He did for her instead of a whipping-boy. She found herself flagellating his lean flanks when she was out of temper. If she wanted to be serious about him she had to help herself to Mrs Ramsay's sayings, to look at him through her eyes."

Što se tiče samog stila pisanja (o čemu možete zaključiti čitajući izabrane citate), mislim da je VW maestralna. Ima izvrstan osjećaj za ritam i nevjerojatno je introspektivna. Vjerujem da nije nimalo lako žonglirati tim dugim rečenicama, ali u ovom romanu one teku tako prirodno, tako tečno. Sam drugi dio romana je toliko poetičan da izaziva osjećaj pjesme u prozi. Opisi vjetra koji se probija kroz pukotine, tame koja polako prožima svaki kutak kuće, pa sve to povezano s ratnim stanjem ondašnje Europe, mislim da nešto ljepše nikad nisam pročitala.

Moram još na kraju pokušati objasniti (onima kojima još uvijek nije jasno - a jasno je meni zašto vama nije jasno :D) što je to što mene privlači i oduševljava u ovom romanu s malo radnje a puno iscrpljujućih analiza. Naime, kada ja uspijem zaplivati strujom svijesti pojedinog lika (a dogodilo se to češće nego što mislite :P), ja ju osjećam kao vlastitu. Ne na način da sam ju sama pisala, nego kao da je uvažena gospođa Woolf pisala o meni (talking about pretentious :D). Ostala sam zaprepaštena razinom na kojoj sam se uspjela poistovjetiti s njenim rečenicama, razinom na kojoj sam uspjela pratiti misli likova. Skokovi između struje svijesti pojedinog lika, digresije, aluzije na misao izrečenu dvadeset stranica ranije... sve mi je to dolazilo tako prirodno da sam se prvi put u životu osjetila sastavnim dijelom nekog romana! Ah, neopisivo!

"For now had come that moment, that hesitation when dawn trembles and night pauses, when if a feather alight in the scale it will be weighed down."

Vratimo se na početak. Neka se književna djela ne čitaju s lakoćom. To je karakteristika, nije vrijednosni sud.

Nemojte birati lakši put.