Anthony Burgess: A Clockwork Orange [KNJIG(O)PIS]

Nedavno su me podsjetili na profesoricu hrvatskog iz srednje škole. Na to koliko ju nisam voljela. Mogla bih vam sada navesti mnogo argumenata tomu u prilog; kako nam se sat hrvatskog svodio na prepisivanje s prozirnica; kako je prepisivani tekst bio puka skraćena verzija onoga što je pisalo u udžbenicima i čitankama; kako žena nikada nije imala originalnu misao za podijeliti ili kako joj je nakon velikog odmora dah "mirisao" po kavi (ne volim kavu ;)). Međutim, istina je vjerojatno mnogo jednostavnija i najbolje se može opisati riječima Elizabeth Bennet: "I could easily forgive his pride, if he had not mortified mine." (he=she). Nas smo dvije, naime, često različito tumačile djela iz kurikuluma, i moje bi tumačenje najčešće bilo ignorirano a moj ponos povrijeđen. 

Možda se zato danas često osjećam kao na križarskom pohodu kada netko ima mišljenje koje ne odgovara mojemu (možda, ali najvjerojatnije tu ima dubljih problema :P). Da se razumijemo, ne idem okolo i ne ubijam neistomišljenike (mačevi i buzdovani jednostavno nisu my thing), situacija se najčešće svede na ogorčenost spram glupih ljudi koju kanaliziram u mučenje same sebe internim raspravama s imaginarnim pametnim ljudime :/ Rjeđe se uhvatim bloga (mog pera?) i pokušam vama prodati pamet ;) Rjeđe, ali evo ga ovaj put :) 

"What's it going to be then, eh?"

Paklena naranča klasik je distopijske književnosti napisan davne 1963. godine te dio distopijskog izazova kojeg sam trebala završiti prošle godine (:blushing:). Pripada najpopularnijim djelima svoga žanra, što uvelike može zahvaliti kontroverznoj ekranizaciji Stanleyja Kubricka iz 1971. godine. Britanski književnik Anthony Burgess navodno je dobio ideju za roman (novelu?) kad se nakon dugogodišnjeg izbivanja vratio u Englesku u kojoj ga je osupnula količina maloljetničkog nasilja. Priča je smještena u budućnost obilježenu anarhijom i upitnim moralnim vrijednostima, a prati petnaestgodišnjaka Alexa (Your Humble Narrator) koji slobodno vrijeme provodi uživajući u klasičnoj glazbi te (zajedno sa svoja tri drooga) prakticirajući razne oblike "ultra-nasilja": pljačkajući, silujući i premlaćujući razne nevine (i manje nevine) ljude.

"There was me, that is Alex, and my three droogs, that is Pete, Georgie, and Dim, Dim being really dim, and we sat in the Korova Milkbar making up rassoodocks what to do with the evening."

U pokušaju bijega nakon jednog od ultranasilnih podviga u kojem je Alex ženu pretukao na smrt, droogovi napuštaju našeg anti-junaka i on završava u rukama policije. Osuđen je na 14 godina robije i odveden u ustanovu u kojoj na njemu odlučuju izvršiti kontroverzan Ludovicov postupak kojim bi mu onemogućili daljnje činjenje zla (i omogućili brži izlazak iz zatvora ;)). Kako bi dodatno začinili stvari, liječnici tretman provode istodobno puštajući Alexu najdraža djela klasične glazbe, koje će pacijent ubuduće morati poistovjećivati sa zlom. Ovo nas dovodi do, po mnogima, najbitnije moralne dileme romana, one o slobodi izbora i karakteru dobra. 

"Does God want goodness or the choice of goodness? Is a man who chooses to be bad perhaps in some way better than a man who has the good imposed upon him?"

Prva, i najveća posebnost ovoga djela bio bi jezik i svima koji mogu (a nisu to još učinili) preporučam da knjigu pročitaju na izvornom engleskom. Naime, Alex ima jedan od najoriginalnijih glasova u književnosti čemu uvelike pridonosi sleng naziva Nadsat kojim se on i njegovi drugovi služe. Burgess, inače i jezikoslovac, stvorio je navedeni sleng pod utjecajem ruskog jezika, ali je u njega ukomponirao i riječi iz Cockney narječja, njemačkog jezika te riječi koje je sam izmislio. Kao čitatelju podrijetlom iz slavenskih zemalja zaista je izvrsna zabava i izazov odgonetavati značenje pojedinih "ruskih" izraza (pogotovo kada nije svjestan da na kraju knjige ima rječnik XD) koji do punog sjaja dolaze upravo napisani po fonetskim pravilima engleskog jezika. Kao primjerice oomny i gloopy, (chello)veck, baboochka i devotchka, chasha i chai.

"Our pockets were full of deng, so there was no real need from the point of view of crasting any more pretty polly to tolchock some old veck in an alley and viddy him swim in his blood while we counted the takings and divided by four, nor to do the ultra-violent on some shivering srarry grey-haired ptitsa in a shop and go smecking off with the till's guts. But, as they say, money isn't everything."

Pripremajući roman za američko tržište, izdavači su odlučili izostaviti posljednje poglavlje objašnjavajući kako ono "ne bi prošlo" kod američkih čitatelja. Ne mogu se odlučiti što me u ovakvom razvoju događaja više ljuti. Činjenica da si izdavači uzimaju za pravo "ispravljati" (ne popravljati, ISPRAVLJATI) nečiji gotov rad, ili činjenica da američki čitatelji (i gledatelji, kad smo već kod toga) imaju poseban tretman. No, zapravo me najviše ljuti to što se osobno slažem s onima koji tvrde kako je posljednje poglavlje krucijalno za cijeli roman. Ako niste pročitali Paklenu naranču, ovdje se zaustavite s čitanjem (huge spoiler alert!) i vratite mi se nakon što napravite ovu "zadaću". Ako pak jeste, let's talk business :D

"I see what is right and approve, but I do what is wrong."

Nakon izlaska iz zatvora Alexa sustigne nekakva kozmička pravda. Roditelji ga izbacuju iz stana jer su u međuvremenu njegovu sobu (i ulogu u obitelji) iznajmili nekakvom studentu. Susreće bivše drugove i redom sve žrtve o kojima smo čitali u prvom dijelu a koje, u trećem, dobiju priliku osvetiti se. Kako je zbog Ludovicovog postupka onemogućen braniti se nasiljem, Alex biva opetovano pretučen i, nakon pokušaja samoubojstva izazvanog mučenjem pomoću klasične glazbe (zanimljivo je koliki će se u ovom trenu poistovjetiti s njime :D), završava u bolici. Tamo shvaća da je tretman poništen i da je on sam slobodan nastaviti sa životom kakav je vodio prije odlaska u zatvor.

"I was cured, all right."

I sada dolazimo do spornog posljednjeg poglavlja na početku kojeg Alex oformljuje novu bandu s kojom harači engleskim ulicama. Međutim, nakon kratkog vremena shvaća kako ga takav način života više ne zadovoljava. I tu čitatelj (ja) biva moralno ispljuskan i ima osjećaj da mu se Alex nasmije u facu. Naime, nakon  susreta s bivšim droogom, Alex dobiva želju ostaviti se nasilja i postati "odgovornim" članom društva. Samo tako. Jer mu je to u danom trenutku izazov. Jer mu se tako "sprdnulo". Ono što boli jest činjenica da čitatelj (opet ja) tijekom romana ipak gaji nekakav osjećaj moralne superiornosti spram anti-junaka i nalazi satisfakciju u činjenici da su Alex i on na različitim putanjama. Ali ne, Alex, unatoč svom "lošem" ponašanju i "lošim" izborima odjednom dobiva želju izjednačiti se s nama "kreposnima" i "ispravnima", što će mu nesumnjivo i uspjeti. A čitatelj shvaća da je propustio zabavu :D

"But what I do I do because I like to do."

[Ne znam, možda me katolički odgoj (kojega se iznimno teško osloboditi) čini posebno osjetljivom na ovakve stvari i vjerojatno previše iščitavam iz ovoga, ali TO je meni najveća moralna dilema romana. Vuk s Wall Streeta style. Što vi mislite?]

Što se tiče samog filma, osobno vidim mnogo problemima. Kao prvo, Kubrick je Alexa učinio simpatičnim (!). Odnosno najmanje antipatičnim od svih likova u filmu. Filmski Alex je stariji (Malcom McDowell je u vrijeme snimanja filma imao 28 godina!), što uvelike umanjuje šok koji bi bio izazvan maloljetničkim nasiljem i silovanjem desetogodišnjakinja (u soft-porn sceni u filmu dobrovoljno sudjeluju 3 odrasle osobe). Isto tako, filmski je Alex prikazan principijelno i s velikom dozom dostojanstva (podsjeća me na uvijek-velikog-kauboja Clinta Eastwooda). Za razliku od Alexa iz knjige, ovaj na filmu odbija izdati prijatelje, moliti i sve radi smirene glave i s ogromnom dozom prijezira prema društvu koje je prikazano nemoralno, licemjerno i... smiješno. Potonje podcrtavam kao ključnu riječ, jer tko bi ozbiljno osudio junaka za ubojstvo žene nakon one komične scene s ogromnom statuom penisa? S druge strane, tko se ne bi positovjetio s mladim gotovo-intelektualcem koji korsti svaki priliku kako bi ismijao i narugao se iskrivljenom društvu. Ma tip je suprjunak, nema šta :/ 

Nemojte me krivo shvatiti, umjetnost ne mora biti moralna. Kubrickov film ima divnu scenografiju i kostimografiju i niz nezaboravnih scena. Ali nasilje je prikazao privlačnim, a nasilnika je učinio uzorom. Samo zato što mu se odbio narugati. Je li to zaista bila velika cijena za platiti?

Završavam s Burgessovim osvrtom: 

"We all suffer from the popular desire to make the known notorious. The book I am best known for, or only known for, is a novel I am prepared to repudiate: written a quarter of a century ago, a jeu d'esprit knocked off for money in three weeks, it became known as the raw material for a film which seemed to glorify sex and violence. The film made it easy for readers of the book to misunderstand what it was about, and the misunderstanding will pursue me until I die."