Thomas Hardy: Daleko od bjesomučne gomile [KNJIG(O)PIS]

Čitajući Thomasa Hardyja ne mogu se oteti dojmu da je taj engleski romanopisac, pjesnik i... arhitekt (:D) bio iznimno nesretna osoba. Zaokupljen moralnom odgovornošću i sklon kazniti svoje likove i za najmanju nepromišljenost, Hardy je u svom opusu stvorio neke od najtragičnijih književnih junaka. Drugačije, zaista, nije niti moglo biti. Jer uz sveprisutne moralne imperative, Hardyjevi likovi moraju se boriti i protiv regula strogog Viktorijanskog društva, ali i hirova prirode te nestalnosti sudbine koja se neprestano osjeti kao prijetnja. Velika patnja i patetičnost obilježavaju njegove stranice, a sretan kraj nešto je o čemu se njegovi junaci ne usude niti sanjati.

To je bila noć, kada tuga može posjetiti i najveselije, a da im se to ne učini osobito čudno; kada, kod osjetljivih osoba, ljubav postaje brižnost, nada se spušta na bojazan, a vjera na nadu; kada sjećanje ne stvara osjećaj žaljenja zbog propuštenih prilika za ispunjenje ambicija, a predviđanje ne potiče poduzetnost.

Ne znam za vas, ali ima par tih autora kojima bih ja rado poručila da se razvedre. Uz Hardyja, Krleža prvi pada na pamet. Razumijem ja da im je namjera kritizirati društvo, ali njihov tmurni pogled na svijet i potpuni izostanak humora (kao da ga smatraju nedostojnim) toliko mi s vremenom postane naporan da mi treba maraton rom-com-ova kako bih se oporavila :D Ipak, čini se da su ranija Hardyjeva djela znala kroz svoje tmurne stranice propustiti i pokoju zraku svjetlosti. Sjećam se da sam davno pogledanu ekranizaciju romana Under The Greenwood Tree doživjela poprilično frivolnom, a i glavni junaci (ali samo glavni junaci) romana o kojemu ću danas pisati, unatoč nesigurnim izgledima, ipak na kraju izbjegnu strašni Hardyjev sud.

Roman Daleko od bjesomučne gomile priča je o mladoj i ponosnoj farmerici Batshebi Everdeene i njezinim proscima: skromnom i radišnom pastiru Gabrielu Oaku; dobrostojećem zemljoposjedniku Williamu Bolwoodu te šarmantnom i lakomislenom naredniku Troyu. Ali ne bih rekla da je ovo priča o ljubavnom četverokutu (peterokutu), već prije o odrastanju kroz razočaranje i uništenje mladenačkih snova i nada te nadasve priča o plaćanju kazne... ipak je to Hardy.

Jedina vrsta ženske superiornosti, koju suprotni spol može podnijeti, jest ona, koje žena nije svijesna; ali i superiornost, koja zna za sebe, može katkada biti ugodna, nagovještajući podređenom muškarcu mogućnost ropstva.

Jedna od glavnih karakteristika Hardyjeva stila su iscrpni opisi. Prvenstveno opisi prirode, ruralnog pejzaža i života na selu koji ga izdvajaju iz većine engleskih klasičara s kojima sam se ja susrela. U njima se tako snažno manifestira njegovo poznavanje i ljubav spram okoliša u koji smješta sve svoje romane (Wessex, za neupućene) te na mene imaju gotovo meditativni učinak. To znači da me ponekad i uspavaju :D Međutim, isto tako znači da su prekrasni i, mislim, nužni. Ipak, shvaćam i upozoravam da bi nekome tko inače ne voli takve stvari mogli biti zamorni. Pogotovo, a ovo sam doživjela kao nevjerojatan šok, što ih osobno nisam bila sposobna čitati na engleskom, dok su na hrvatski bili često nespretno prevedeni :/

Brežuljak je na sjevernoj strani bio pokriven starim gajem bukava, sada već u propadanju, čiji je gornji kraj stvarao nazubljenu liniju iznad hrpta, tako da je prema obzorju izgledao kao griva na luku brežuljka. Noćas su ta stabla štitila južnu padinu od najoštrijih naleta vjetra, koji je udarao na šumu i probijao se kroz nju sa zvukom nalik na gunđanje, ili je puhao preko najgornjih grana, prigušeno stenjući. Suho se lišće u jarku komešalo i kipjelo u tim strujama, a povremeno bi udarac vjetra izvukao nekoliko listova i natjerao ih u kovitlac po travi. Dvije-tri pregršti onih najsvežijih u toj mrtvoj gomili ostali su sve do tog zimskog doba na grančicama i padajući, lupkali su kratkim udarcima po deblima.

Rado bih vam rekla da, ukoliko niste fan takvih stvari, jednostavno preskočite opise krajolika. Međutim, ukoliko to i učinite, naći ćete se pred drugom vrstom: opisima ljudi i ljudske prirode. Naime, uz promatranje prirode i pronicanje u njezine zakonitosti, čini se da je Hardyju jednako zanimljivo bilo i promatranje ljudi i (vjerujem) samoga sebe. Stoga na stranicama često nastoji prikazati potpun psihološki profil likova i još češće izvlači zaključke o ljudskoj naravi. Pa iako čitatelj iz ovoga može izvući bezbroj lijepih citata, meni osobno ovi opisi nisu bili niti upola toliko uvjerljivi kao prethodno spomenuti opisi krajolika. Čini mi se da je Hardy činio istu pogrešku koju ja uporno ponavljam u svojim postovima: prerano i pregorljivo izvlačio zaključke odnosno iste temeljio na premalom broju uzoraka (već ste navikli da se trpam tamo gdje mi nije mjesto, znate da se ne mislim zaista uspoređivati s velikim piscem :D).

„Osobitost ponašanja i nestalnost udarile su posebno obilježje karakteru narednika Troya.

Bio je to čovjek, kojemu su uspomene teret, a nada suvišnost. On je gajio osjećaje, razmišljao i brinuo se samo o onome, što mu se nalazilo pred očima, i bilo mu je stalo samo do sadašnjosti. On je samo povremeno razmišljao o prolasku vremena, o toj projekciji svijesti u dane, koji su prošli i koji će doći, projekcija, koja čini prošlost sinonimom za patetično, a budućnost pojmom, koji treba izbjegavati. Za njega je prošlost bila jučerašnji dan; budućnost sutrašnji; ni jedno ni drugo ništa više od toga.

U tom smislu on se može smatrati jednim od najspretnijih ljudi svoje vrste. Jer može se vrlo lako dokazati, da je sjećanje tek nešto manja tegoba od bolesti, a da je madanje u svome naudobnijem obliku – u obliku posvemašnje vjere – praktički nemoguće; dok u drugim oblicima, kao što su strpljenje, nestrpljenje, neodlučnost, radoznalost, samo stalna fluktuacija između zadovoljstva i boli.“

Stoga mi je i radnja ovog romana, uglavnom pokretana upravo psihološkim karakterima likova, bila pomalo neuvjerljiva. Ovdje bih posebno istaknula lik gospodina Bolwooda. Od Batshebinog hirovitog slanja valentinovske čestitke, preko neobjašnjive nestabilnosti ovog lika koja kulminira u samom raspletu kada farmer u maniri deus(Alex)-ex-machina rješava pravi gordijski čvor u koji je pisac zapleo sudbine svojih likova, gospodin Bolwood u meni je izazivao jedino čuđenje i nevjericu. 

Ipak, međutim, moram izraziti divljenje likom Batshebe. Ženska je stvarno prvoklasna i bez problema se smjestila u onu skupin(ic)u naj ženskih likova (naravno da Lyra Zlatousta <3 vodi, dok Becky Sharp još uvijek zauzima drugo mjesto). Batsheba je, prije svega, izrazito sposobna osoba. Gabriel se zaljubi u nju nakon što ju vidi kako izvodi vratolomije na konju, farmer Bolwood divi se njezinoj hrabrosti i izravnosti dok narednik Troy shvaća da je ona najveći izazov za svakog zavodnika. Zaigrana je i puna života. I zbog toga sam sretna što se Hardy pri odlučivanju o sudbini njezinog lika još uvijek nije poistovjetio s najstarijom suđenicom, no smatram da je svejedno bio previše okrutan prema njoj.

Kad smo već kod toga, uhvatila sam se u jednom trenutku kako previše osuđujem Thomasa Hardyja zbog spomenutog nedostatka humora i stalno prisutnog tereta sudbine. Međutim, sada mi se čini kako čovjek njegovih osobina koji je odrastao na selu u Viktorijanskoj Engleskoj drugačije svijet nije niti mogao tumačiti. Nije kod njega moglo biti one lakoće u pisanju i samouvjerene ironije kao u, recimo, E. M. Forstera, gradskog momka maženog od svih žena u obitelji i školovanog u Camebridgeu; ne, Hardy je na svojoj koži morao previše puta osjetiti bespoštednu moć sudbine, pogotovo kroz surovu okrutnost prirode i stoga nije čudno da ga je ona toliko zaokupljala.

Teško je za ženu da izrazi svoje osjećaje jezikom, koji su uglavnom načinili muškarci, da izražavaju svoje.

No, evo mene opet, izvlačim zaključke :D Neću više...danas, anyway :D Što se tiče konkretnog romana, dajem vam tri mogućnosti. Preporučila bih ga svima neodlučnima kao uvod u Thomasa Hardyja. No onima koji uživaju u ruskim realistima savjetovala bih da preskoče ovu "limunadicu" (ovako ga nazivam samo u okviru drugih ovdje spomenutih) i urone u Tessu... ili još bolje Judu (mene još čeka). A onima pak, koji nemaju interesa za čitanje ovog književnika (ili su isti zbog mene izgubili), svakako bih preporučila da barem pogledaju najnoviju ekranizaciju romana koja u kinima počinje s prikazivanjem... sutra :D Carey Mulligan <3 

Weatherburyjske pčele počele su se te godine kasnije rojiti. Bila je druga polovina lipnja, i dan poslije razgovora s Troyem u polju Batsheba je stajala u svom vrtu, promatrajući roj u zraku i pogađajući mjesto, gdje bi mogao sletjeti. Ne samo da su pčele ove godine zakasnile, nego su se i drukčije ponašale. Katkada bi tokom cijele sezone svi rojevi slijetali na najnižu granu, koju bi mogli zaposjesti – kao na dio grma ribiza ili na patuljastu jabuku; sljedeće bi godine, s istom složnošću, krenuli prema najvišoj grani kakva visoskog, suhog stabla i odande bi prkosili svim napadačima, koji bi došli bez ljestava i motki, da ih skinu.

Btw, završavam s najdražim mi opisom. A citat ranije je nevjerojatan jer je dobar dio Vlastite sobe (napisane pola stoljeća nakon DoBG) Virginije Woolf temeljen upravo na istoj teoriji. S kojom se ja, usput rečeno, uopće ne slažem, no dopustit ću da razlog tome nije njezina neistinitost, već emancipacija žena i izjednačavanje njihovih iskustava s onima muškaraca :)

Do čitanja!