"I wondered what I would see, if I went and bent and looked - and who can think a thing like that, and not go and do it?"
U viktorijansko doba opterećeno nostalgijom za nekom davnom, ljepšom ali nikad postojećom tradicionalnom Engleskom, žena je mogla završiti u psihijatrijskoj ustanovi zbog najmanjeg znaka "devijantnog" ponašanja. Kćeri koje bi dovodile u pitanje odluke svojih otaca i braće, žene koje svoju kuću ne bi održavale dovoljno čistom, supruge koje nisu ispunjavale svoje bračne dužnosti ili su ih, pak, pregorljivo ispunjavale bile su proglašavane ludima na temelju svjedočanstva samo jedne osobe, najčešće muškog člana obitelji. Štoviše, hospitaliziranje je postalo najbezbolnije rješenje za vraćanje obiteljske časti narušene skandalom kao što je rastava, preljub (čak i usidjelištvo) ili neki drugi oblik ponašanja koji bi inače ženu označio kao "posrnulu".
"Do you follow? You are waiting for me to start my story. Perhaps I was waiting, then. But my story had already started - I was only like you, and didn't know it."
Kada otmjeni varalica Gentleman, poznat i pod (vjerojatno lažnim) imenom Richard Rivers, predloži plan kojim će mladu nasljednicu Maud Lilly oženiti te ju potom smjestiti u psihijatrijsku ustanovu kako bi se dočepao njezinog bogatstva, Susan Trinder ne treba puno nagovarati. Sue je siroče koje je odraslo među lopovima i varalicama u dijelu Londona koji "pristojni svijet" izbjegava. Majka joj je bila lopov i ubojica i kao takva je obješena na mjestu koje je Sue može vidjeti sa tavanskog prozora kuće u kojoj stanuje. Međutim, gđa Sucksby (koja inače vodi "farmu" dojenčadi - za više ćete ipak morati posegnuti za knjigom) odlučila ju je odgojiti kao vlastito dijete te Sue iz zahvalnosti i ljubavi prema njoj odlučuje pristati na Gentlemanov plan koji će ih sve učiniti bogatima.
Sue na zabačeno imanje Maudina ujaka dolazi kao osobna sluškinja mladoj dami. Njena je zadaća zadobiti Maudino povjerenje te omogućiti da Richard, zaposlen od gospodara kuće kako bi ilustrirao dijelove rječnika koji ovaj neumorno ispisuje uz pomoć nećakinje, može neometano prionuti zadatku zavođenja. Međutim, kako vrijeme prolazi tako povezanost i fizička privlačnost među djevojkama raste. Sue se počinje premišljati oko izvršenja njihova plana no Gentleman ostaje nepokolebljiv i uvjerava ju kako život ne pruža takve prilike dva puta.
"There is no patience so terrible as that of the deranged. I have seen lunatics labour at endless tasks - conveying sand from one leaking cup into another; counting the stitches in a fraying gown, or the motes in a sunbeam; filling invisible ledges with the resulting sums. Had they been gentlemen, and rich - instead of women - then perhaps they would have passed as scholars and commanded staffs - I cannot say."
Većina romana velške autorice Sarah Waters smještena je u viktorijansko doba i većina ih se bavi ženama i romantičnom ljubavlju između ženskih likova. Pri tome autorica ne koristi povijesni okvir kao puku kulisu i ne upada u zamku imputiranja modernih nazora likovima koji takve nisu mogli gajiti, već iznimno uvjerljivo opisuje, kako doba, tako i psihologiju žene koja je imala nesreću roditi se u tom periodu svjetske povijesti. U vrijeme kad je ženski ideal predstavljala poslušna i plaha, fizički slaba (navodno je anoreksija kao bolest prvi put zabilježena u viktorijanstvu) i pasivna djevica neokaljane bijele puti Sarah Waters pokušava zamisliti kakvim je iskušenjima morala biti izložena ženska osoba koja je gajila romantične sklonosti prema pripadnicama svoga spola (može li biti većeg grijeha po patrijarhalno društvo?).
“We have a name for your disease. We call it a hyper-aesthetic one. You have been encouraged to over-indulge yourself in literature; and have inflamed your organs of fancy.”
Stoga nije čudno da je čitavih 500+ stranica romana Fingersmith ispričano u prvom licu. Prvi dio pripovijeda Sue iz zapuštene, vlažne i hladne velike kuće Maudina strogog i zastrašujućeg ujaka. To je najpolaganiji i, ironično jer se jedini ne odvija među luđacima i lopovima, najmračniji dio ovog djela koji ponekad nalikuje na onaj-najpoznatiji-roman-o-luđakinji-koji-neću-imenovati-jer-ga-sada-već-prečesto-spominjem. Drugi nam dio donosi Maudinu stranu priče i predstavlja naglo ubrzanje u tempu koje neće posustati sve do kraja romana.
Oba su pripovjedačka glasa jako uvjerljiva (i ne zaziru od prostakluka i živopisnih opisa) i obje su protagonistice prikazane vrlo životno (divno su, primjerice, već na početku drugog djela prikazane sadističke sklonosti koje Maud razvije kao posljedicu životnih okolnosti) te unatoč svojim brojnim manama uspijevaju osvojiti simpatiju čitatelja. Samo pripovijedanje je izvrsno - inteligentno je i pronicljivo i obiluje detaljima i detaljnim opisima svakodnevnog života (u iskušenju sam ponovo uzeti knjigu u ruke kako bih izbrojala koliko je puta spomenut chamber pot - samo 11? hvala kindle :D) Što se tiče radnje, dovoljno je reći da niti jedna recenzija ne može proći bez naglašavanja koliko je ista napeta i kako pruža nekoliko (možda one too many) zanimljivih obrata.
“I remember weeping... at the silence, the stillness, the turning passages and cluttered walls. I supposed then that those things would be strange to me for ever, I felt their strangeness making me strange--make me a thing of points and hooks, a burr, a splinter in the gullet of the house.”
Često se, zbog smještaja radnje u viktorijansko doba, prikaza likova s dna društva i prije spomenutih obrata, Saru Waters uspoređuje s Charlesom Dickensom. Ne bih vam znala reći svoje mišljenje o tome jer Dickensa, izuzev Božićne pjesme, nisam čitala već dobrih 10ak godina. No čini mi se, a slobodno me ispravite ako griješim, da kod Dickensa baš i nema ovako složenih i životnih likova. Dodatno, čini mi se kako bi sam Dickens bio pravi i najbolji (izuzev možda Ruskina prema kojem prijezir ne mogu zadržati - ah, što si ja sve u životu dopuštam i čime se opterećujem :D) zagovaratelj tog patrijarhalnog društva opsjednutog slikom žene kao savršene domaćice i starateljice. Stoga mi ova usporedba nije najsretnija.
No, možda bi se usporedbu moglo primijeniti u kontekstu popularnosti ovih dvaju autora. Ne znam, doduše, kakav je položaj Sare Waters na našem književnom nebu, no među stranim je čitateljima omiljena. I među stranom kritikom, kad smo već kod toga - roman Fingersmith našao se u užem izboru za Bookerovu nagradu 2002. godine (kao i The Night Watch 2006. te The Little Stranger 2009.). Dodatno bih mogla reći kako ju i gledatelji obožavaju jer su čak četiri njezina romana doživjela televizijsku adaptaciju (2005. je snimljena mini serija Fingersmith sa Sally Hawkins (Persuasion <3) u glavnoj ulozi). Rekla sam dosta, zar ne? Do read.
“I should have been sorry for her, at any other time; but for now if they had laid her and ten more ladies like her down upon the floor and told me my way out was across their backs, I'd have run it with clogs on.”
Nema komentara:
Objavi komentar