Jean Rhys: Wide Sargasso Sea [KNJIG(O)PIS]

Čudna je to stvar s posesivnošću. I generalno, ali pogotovo u slučaju knjiga i književnih likova. Moja priča ide ovako: Krešimir Mišak se u članku za neki pradavni broj Drva znanja usudio iznijeti teoriju da su knjige o Harryju Potteru popularnije od knjiga o mojoj voljenoj Lyri Belaqui iz razloga što je 1/ Harry simpatičniji od lažljivice Lyre, 2/ Harryjeva Dickensijanska priča o pravdi za potlačene nešto s čim se čitatelj može lakše poistovjetiti. E sada... ne mogu se opisati razmjeri šoka i gnjeva koji je obuzeo četrnaestgodišnju mene nakon čitanja navedenog. Osjećala sam se na prvoj liniji bojišnice između najdraže junakinje i nepravednog svijeta. I tako sam napravila jedinu stvar koja je bila u mojoj moći: u napadu mesijanskog zanosa u sestrinu sam sobu prognala četiri HP knjige koje su činile moju kolekciju te čvrsto odlučila nikad više ne pročitati nijednu knjigu popularnog serijala.

Tek sam krajem druge godine studija odlučila Harryju oprostiti za grijeh koji nije počinio i poželjela saznati kraj njegove priče (u međuvremenu sam kraj Lyrine nebrojeno puta proplakala). Ne mogu reći da mi je posebno žao što nikada nisam stasala u pravog HP obožavatelja, iako se i danas često (ali zaista često) osjetim isključenom kada booktuberi, bookblogeri i zapravo cijeli svijet počne rejvati i odapinjati od oduševljenja na sve iole vezano uz fenomen (ne sudim, samo čudno izgledate gledani ovako sa strane :P). S druge strane, nije ni Harry Potter plakao noćima zato što mene nije imao za fana. Jedan k'o nijedan. Međutim, isto se ne može reći za knjigu koja je tema mog današnjeg rejva. 

"Justice. I've heard that word. I tried it out. I wrote it down. I wrote it down several times and always it looked like a damn cold lie to me. There is no justice."

Čitateljska posesivnost spram jednog drugog djela najčešći je razlog zašto ljudi ne vole Široko Sargaško more. Naime, potonje je ispirirano (točnije rečeno, napisano kao prethodnik - prequel) romanom Jane Eyre. A s obzirom da navedeni klasik spada među omiljene, nije čudno da si ljudi ne žele "kvariti" doživljaj tako što će se sjena "druge strane priče" nadvijati nad izvornu. One od vas koji nisu upoznati s radnjom Jane Eyre upozoravam da ne čitaju dalje ukoliko ne žele da im spojlam. Jer morat ću. Ostale, pak (čak i obožavatelje), molim da nastave čitati jer Antoinette Cosway ima puno više za reći od pukog: "Reader, I married him first."* Tko zna, možda joj nakon ovoga i sami poželite dati priliku ;)

"Bertha Mason is mad; and she came of a mad family; idiots and maniacs through three generations! Her mother, the Creole, was both a madwoman and a drunkard! — as I found out after I had wed the daughter: for they were silent on family secrets before. Bertha, like a dutiful child, copied her parent in both points." 

Charlotte Bronte, Jane Eyre

Radnja Širokog Sargaškog mora smještena je na Jamajku i Dominiku (otočnu državu u kojoj se rodila autorica Jean Rhys) kraja XIX stoljeća. Kroz tri dijela prati život mlade kreolke Antoinette, kasnije prozvane Berthom Mason, a svima najpoznatije kao "luđakinja s tavana". Prvi dio, iz perspektive same Antoinette, prati njezino odrastanje u vrijeme neposredno nakon ukidanja ropstva u tadašnjem Britanskom Carstvu. U drugom se dijelu izmijenjuju glasovi Antoinette i njenog novopečenog supruga, neimenovanog Engleza (Englishman toooliko bolje zvuči :(), dok se treći dio ponovno fokusira na Antoinette, sada zarobljenu na tavanu Velike kuće u Engleskoj. 

"They say when trouble come close ranks, and so the white people did."

Ovaj nevelik roman obiluje zaista velikim temama. Najočitija i već spomenuta je ona koja govori kako uvijek postoji druga strana priče. Kako stvari nikada nisu crno-bijele. Nije, stoga, nimalo neobično što se Rhys, i sama kreolka podrijetlom, uhvatila spornog opisa Berthe Mason (možda i osjetila povrijeđenom njime) i odlučila ispričati događaje iz njezine perspektive.** Međutim, književnica u ovom romanu širi kut gledanja i umjesto jedne "luđakinje" opisuje milijune njih koji su imali nesreću roditi se na pogrešnoj strani Britanskog Carstva. U njegovom pogrešnom dijelu.  

U kontekstu ovoga posebno je zanimljiv prvi dio romana. Ropstvo je ukinuto, all is well, pomislit ćemo i (kao u većini slučajeva) bit ćemo u krivu. Naime, bivši vlasnici plantaža (uključujući Antoinettinog pokojnog oca), odjednom su dovedeni u situaciju u kojoj se mnogi nisu snašli. Plantaže su počele propadati a cijele obitelji naglo su osiromašene. Ne vidjevši drugog izlaza, ljudi su odlazili u smrt. Bivši robovi, s druge strane, dobili su slobodu ali ne i nova radna mjesta. Zavladalo je opće siromaštvo. Međutim, do preraspodjele snaga, ako već ne i moći, došlo je pukom činjenicom da su bivši robovi brojčano nadvisivali bivše robovlasnike. 

Ogorčeni spram bivših vlasnika i zlurado uživajući u njihovom materijalnom padu, bivši robovi koriste svaku priliku kako bi se osvetili Antoinettinoj obitelji. Njezinoj se majci neprestano izruguju zbog siromaštva, navodnog ludila i zaostalosti mlađeg djeteta, dok Antoinette trpi fizičke napade svaki puta kada izađe na ulicu. Kulminacija ove netrpeljivosti je strašna i dovodi nas do druge teme koja govori kako okrutnost nije rezervirana samo za one koje društvo smatra moćnima. Jer u odnosu na Antoinette i njezinu obitelj, svi su moćni. 

"Unhappily children do hurt flies..."

Još jedna važna tema je ona o nepovjerenju i strahu od nepoznatoga, česta u engleskoj književnosti. U drugom se dijelu ona najbolje ogleda u liku Antoinettinog muža koji sve događaje tumači kroz prizmu predrasuda koje gaji o ljudima koji ga okružuju. Pa iako se može reći da je i on sam žrtva okolnosti i postupaka drugih ljudi, za njegove vlastite moramo ga držati odgovornim. S druge strane, uz osjećaj nepovjerenja neprestano se javlja i potreba za ljubavlju i prihvaćanjem, što s njegove (usmjerena prema ocu i bratu), što s Antoinettine strane (usmjerena prvo prema majci, zatim mužu). S obje strane neispunjena. 

"I was tired of these people. I disliked their laughter and their tears, their flattery and envy, conceit and deceit. And I hated the place.

I hated the mountains and the hills, the rivers and the rain. I hated the sunsets of whatever colour, I hated its beauty and its magic and the secrets I would never know. I hated its indifference and the cruelty which was part of its loveliness. Above all I hated her. For she belonged to the magic and the loveliness. She had left me thirsty and all my life would be thirst and longing for what I had lost before I found it."

"When man don't love you, more yo try, more he hate you, man like that. If you love them they treat you bad, if you don't love them they after you night and day bothering your soul case out."

Roman Široko Sargaško more izrazito je atmosferičan. Čitatelj se osjeća kao da svjedoči nečijoj snomorici. Kao da je usred teškog mamurluka ili malarične groznice. Slike i misli dolaze u fragmentima, stvari su često nedorečene, a perspektive se mijenjaju bez prethodnog upozorenja. Vrhunac atmosfere predstavlja treći dio romana, smješten u Veliku kuću. I ovdje se jako osjeti tradicija gotičkog romana koja dominira djelom Jane Eyre. Berthina (jer Antoinette je konačno i postala Bertha - naša percepcija sebe jako je podložna percepciji drugih ljudi) lutanja mračnim prostorijama, bunilo koje se osjeti u svakoj njezinoj misli i potpuna distorzija percepcije u uzaludnoj borbi za život toliko su dirljivi da ćete svom silom navijati za drugačiji završetak... opet uzaludno.

Osobno mislim da se ne može puno prigovoriti karakterizaciji likova. Niti tumačiti Antoinettinu potrebu za ljubavlju nekakvom slabošću (nije li to užasno licemjerno od nas?). "Dobro" djelo ne mora nužno imati "dobru" karakterizaciju. Nju, kao i ostale elemente, uvelike određuje stil pisanja i karakter samog djela. U ovom se slučaju karakteri likova doimaju nedovršeno i djelomično a njihovi postupci ponekad nam nisu jasni. Što, u okviru koji ovaj roman stvara, nije uopće loša stvar. I dodatno, uzevši u obzir nepouzdanost svih pripovjedača, mislim da bi drugačiji pristup djelovao lažno.

"When I woke up it was a different sea. Colder. It was that night, I think, that we changed course and lost our way to England. This cardboard house where I walk at nights is not England."

"Sometimes I looked to the right or to the left but I never looked behind me for I did not want to see that ghost of a woman whom they say haunts this place."

Široko Sargaško more jedno je od onih djela koje možete pročitati stotinu puta bez da ga potpuno iscrpite. Jer stotinu i prvi puta otkrit ćete nešto novo, shvatiti ćete neku misao koja vam je do tada bila nedostižna i protumačiti neki događaj drugačije nego toliko puta prije. Štoviše, vlastito iskustvo samo će vam pomoću u dopunjavanju onoga što je ostalo neizrečeno. Odjednom, neće vam trebati netko drugi kako bi vam protumačio razloge iza postupaka likova. Osjećat ćete ih iskustveno. Zajedno s njima. Nije li to jedan od boljih razloga za čitanje ovog dragulja?

* Prilično okrutan review na goodreadsu

** Zanimljiva je paralela s romanom Kratki čudnovati život Oscara Waoa u dijelu u kojem se opisuje Oscarov doživljaj čitanja LOTRa: "He read The Lord of the Rings for what I’m estimating was the millionth time, one of his greatest loves and greatest comforts since he’d first discovered it, back when he was nine and lost and lonely and his favourite librarian had said, Here, try this, and with one suggestion changed his life. Got through almost the whole trilogy, but then the line ‘and out of Far Harad black men like half-trolls’ and he had to stop, his head and heart hurting too much."
(čovjek se zamisli nad time u kolikoj je mjeri nehajno izrečen opis sposoban nekoga povrijediti)