James Joyce: Dubliners [KNJIG(O)PIS]

"Gazing up into the darkness I saw myself as a creature driven and derided by vanity; and my eyes burned with anguish and anger."

Čitatelj u meni uvijek se bojao Jamesa Joycea. I Virginije Woolf, kad smo već kod toga, njih su dvoje išli ruku pod ruku u mojim književnim noćnim morama. Snažne i kontroverzne osobe te autori važnih i "teških" djela, oduvijek sam ih obilazila u širokom luku. I onda sam početkom prošle godine, gotovo iz hira, odlučila pročitati Gospođu Dalloway. I tri romana i jedan esej nakon toga mogu iskreno prognozirati da ćemo se gđa Woolf i ja voljeti u budućnosti. Baš sam duhovita, ono što želim reći jest da ja nju već volim :)

Ipak, s Jamesom je Joyceom situacija malo kompliciranija. Mislim, postoje ljudi koji ne razumiju i ne mogu pratiti Gospođu Dalloway, ali su zato ljudi koji razumiju i mogu pratiti Uliksa u mom malom svemiru ravni velikim bijelim čudovištima sa Himalaje. Ono, čuješ za njih svako malo, ali na žalost (ili na sreću :D), nikada niti jednog nisi vidio :) [ovdje se moram opravdati podatkom da mi krug prijatelja ne čini niti jedan komparatist (ovaj put bezraspravno nažalost :()]. A činjenica ostaje da ukoliko nisi pročitao Uliksa (ili Finnegana), nisi čitao Joycea. Čitao si djelo koje je napisao Joyce. 

Pa iako ne gajim preveliku nadu da će se prvo ikada ostvariti, moram se pohvaliti da je drugo odrađeno s uspjehom (očito). Naravno, uz malu pomoć Ryanaira (divno je kako se Irci pobrinu jedni za druge ;)) i neplaniranog izleta u Dublin. Štreber u meni nije mogao odoljeti iskušenju da ponese prigodnu knjigu. A di ćeš prigodnije od Dublinaca :D  

"There was no doubt about it: if you wanted to succeed you had to go away. You could do nothing in Dublin."

Dublinci su zbirka priča o stanovnicima grada Dublina s početka 20. stoljeća. Priče su ispričane naturalistički, a nanizane kronološki na način da okupljaju likove u različitim razdobljima života, od djetinjstva do starosti. Međutim, njihova je zajednička (i najvažnija) karakteristika trenutak u životu likova kojeg je Joyce želio zabilježiti, a to je trenutak svojevrsnog otkrivenja, epifanije koja se, češće, odvija unutar uma samog lika, a rjeđe samo kod čitatelja.  

"I wanted real adventures to happen to myself. But real
adventures, I reflected, do not happen to people who remain at home: they must be sought abroad."

Osobno imam neku svoju teoriju o tome (ili nekom sličnom) trenutku. Oprostit ćete mi ako ju ne uspijem uspješno prenijeti, ali potruditi se hoću :) Ja sam, naime, mišljenja kako svaki čovjek u jednom trenutku svog života naiđe na zid koji svojim vlastitim sposobnostima ne može preskočiti (zaobići, srušiti, svladati, kako god). Takav čovjek može ostati nesvjestan činjenice da se nalazi pred zidom i nastaviti lupati o njega glavom... ponekad i cijeli život. Recimo da si kao primjer za ovaj slučaj uvijek zamislim Don Quijotea. Međutim, čovjek može i osvijestiti činjenicu da se našao pred zidom. U tom slučaju ima dvije mogućnosti. Prva je da se pomiri sa svojim vlastitim granicama i sagradi si koliko-toliko zadovoljavajuć život s ove strane zida. Recimo da stanovnici Joyceovog Dublina uglavnom biraju ovaj scenarij. Druga, i često mnogo kontroverznija mogućnost, jest ne zadovoljiti se ovom stranom zida i poslužiti se svim mogućim sredstvima kako bi ga svladao.

Dublinci se, dakle, kreću negdje između prvog i drugog scenarija. Izvrsna je to galerija likova nezadovoljnih svojim životom kojima je darovan (?) trenutak u kojem, gotovo kao objektivni promatrači nečijeg tuđeg života, spoznaju svoje nezadovoljstvo i uzroke istoga. Međutim, neovisno o tome jesu li toddleri ili ljudi na koncu životnog puta, njima kao da taj trenutak dođe prekasno, nakon što su se oblikovali kao ljudi ili nakon što su, iz jednog ili drugog razloga, postali odgovorni za živote drugih ljudi. 

"He lived at a little distance from his body, regarding his own acts with doubtful side-glances. He had an odd autobiographical habit which led him to compose in his mind from time to time a short sentence about himself containing a subject in the third person and a verb in the past tense."

U pričama se posebno dobro osjeti vrijeme u kojem je zbirka nastala, a koje je bilo obilježeno irskim nacionalnim pokretom. Međutim, to je vrijeme kad su početni ideali iznevjereni, a nacionalni heroji iznevjerili. Predlažem vam da prije čitanja malo proučite irsku povijest (osobito ulogu Charlesa Parnella), jer neke je priče nemoguće shvatiti bez toga. Dodatno, iznimno sam sretna što sam većinu zbirke pročitala na (i po) povratku iz Dublina. Jer većina priča je vrlo precizno smještena unutar ulica toga grada i užitak je bio moći zamisliti likove u poznatom okruženju :)

"One by one they were all becoming shades. Better pass boldly into that other world, in the full glory of some passion, than fade and wither dismally with age."

Teško je reći nešto više o pojedinoj priči bez spojlanja. Logično, jer sve se svode na trenutak. Teško je reći nešto i o likovima. Opet logično, jer oni se "svode" na psihološko stanje koje definira taj trenutak. Međutim, pokušavajući se dogovoriti sama sa sobom oko toga koja mi je od priča bila najdraža, shvatila sam da bi lakši zadatak bio nabrojati onih par koje me nisu dirnule skroz do matičnih stanica. Naime, Dublinci su jedna bogata galerija malih ljudskih neuspjeha s kojoj se čitatelj, na žalost, može vrlo lako poistovjetiti. I mislim da to najbolje govori o ovom djelu :)

PS, fotografije su iz Merrion Square Parka u kojem se nalazi spomenik Oscaru Wildeu :D I on je fotografiran. 

Naravno ;)