Reći ću da nastavljamo, više-manje, u revijalnom tonu. Jer od Oscara i Lucinde, preko Varalica pa do knjige koja je tema današnjeg posta, neprestano se dodirujemo te famozne Bookerove nagrade (u trendu smo :P). Naime, roman Never Let Me Go britanskog književnika Kazua Ishigura 2005. se godine našao u užem izboru za Man Bookera no nagradu je izgubio od romana More Johna Banvillea. Bila je to Ishigurova četvrta nominacija, s tim da je već 1989. s romanom The Remains of the Day trijumvirao (između ostalog nad Banvilleom :D).
Veseleći se ovim malim igricama "izravnavanja računa" morat ću usput priznati kako ovi postovi nisu rezultat nekakvog "evil plana" kojim ću si priskrbiti besplatne primjerke knjiga nominiranih za ovogodišnji naslov najvećeg romana engleskog jezika (to uspijeva samo stranim vlogerima :D) doli divnih ljudi koji su se (preko moje najdraže ilegalne skidalice) potrudili u elektronskom obliku podijeliti sva djela koja su u zadnjih 10ak godina ušla u uži izbor za MB. Zapravo me vlastita škrtost (i novootkriveno uživanje u kriminalnim radnjama - petty crimes) primorava da čitam bookerovce. I uživam u tome kao... svinjica u blatu ^^
Never Let me Go je roman podijeljen u tri dijela u kojima se jedna od protagonistica, Kathy H, prisjeća svoga života i prijateljstva s drugo dvoje protagonista, Ruth i Tommyjem. Kathy H. predstavlja nam se kao tridesetjednogodišnja njegovateljica onih koje ona naziva "donorima" kojoj profesionalna karijera prilazi kraju nakon čega ju čeka neodređena sudbina. Kathy priznaje kako u posljednje vrijeme sve češće upada u nostalgično sanjarenje o događajima iz prošlosti, te u jednoj od takvih epizoda započinje svoju ispovijest.
“It never occurred to me that our lives, until then so closely interwoven, could unravel and separate over a thing like that. But the fact was, I suppose, there were powerful tides tugging us apart by then, and it only needed something like that to finish the task. If we'd understood that back then-who knows?-maybe we'd have kept a tighter hold of one another.”
Prvi nas dio romana odvodi u slikoviti internat Hailsham gdje naše troje protagonista odrasta uz strogi nadzor "čuvara". Hailsham nije tipični internat i vrlo je rano vidljivo kako njegova primarna funkcija nije obrazovati djecu koja borave unutar njegovih zidova. Štoviše, čak i tridesetjednogodišnja Kathy zvuči tek malo starije od dvanaestogodišnjakinje. Štičenike u Hailshamu potiče se da razvijaju svoje kreativne sposobnosti i, najvažnije od svega, da svoja tijela održavaju zdravima. Djeca imaju neku maglovitu predodžbu o tome zašto je to bitno, ali sustav je organiziran tako da ništa konkretno ne znaju (i ne žele pitati).
“All children have to be deceived if they are to grow up without trauma.”
Kathy, po prirodi sklona brizi za svoje bližnje, razvija zaštitnički odnos spram Tommyja i Ruth. Međutim, nekako se uvijek nalazi na margini tih odnosa (više kao promatrač i tumač), što činjenicom da Ruth i Tommy započinju romantičnu vezu, što njezinim osobnim distanciranjem te cenzuriranjem emocija. Čitatelju nije jasno jesu li ti odnosi zaista bili tako... mehanički, ili je način na koji odrasla Kathy priča svoju priču samo pokušaj da sadašnje emocije zadrži pod kontrolom. Sam Kathyin glas je, pogotovo u početku, iritantan. Kasnije se čitatelj na njega navikne i počne uviđati njegovu opravdanost, no to ne pomaže da mu bude draži.
“You have to accept that sometimes that's how things happen in this world. People's opinions, their feelings, they go one way, then the other. It just so happens you grew up at a certain point in this process.”
Smjestivši roman u Britaniju druge polovice 20. stoljeća. Ishiguro nam servira neku alternativnu verziju stvarnosti. Oklijevam tu stvarnost nazvati distopijskom jer nam se kao čitatelju daje vrlo oskudna (nikakva) slika svakodnevnog života u ovoj inačici Otočnog društva. Kako god bilo, izgleda da vjerni prikaz i uvjerljivost svijeta koji je stvorio književniku u ovom romanu nisu uopće bili bitni. Štoviše, razvoj radnje i postupci (ili nepostupanje) likova su neuvjerljivi, kao i čitav onaj dio tog svijeta koji nam jest dočaran. Što je šteta jer se čitatelju čini kako je samo malo više truda trebalo kako bi sve palo na mjesto.
Međutim, ono što autoru jest bilo bitno je ocrtati individualno iskustvo čovjeka s ograničenim mogućnostima i vremenom. Ishigurovi likovi u ovom romanu prikazani su krajnje jednostavno, lišeni su svih suvišnosti i svedeni na međusobne odnose. Prije spomenuta iritantnost i infantilnost glasa pripovjedačice prema kraju romana nameće pitanje o mogućnosti da čovjek koji je o emocijama učio samo teorijski i vrlo šturo uopće uspije iskusiti iste u potpunosti a ne jednostavno kopirati obrasce koje je usput uočio kod drugih ljudi. To pitanje prelazi okvir romana i okreće se prema svakome od nas suptilno kuckajući našu svijest sa optužbom: A koji je tvoj izgovor?
“What I'm not sure about, is if our lives have been so different from the lives of the people we save. We all complete. Maybe none of us really understand what we've lived through, or feel we've had enough time.”
Knjigu sam procitala pre 3,4 godine. Meni se jako dopala. Izuzetno je emotivna i na mene je bas ostavila utisak.
OdgovoriIzbrišiInace, volim da bacim pogled na tvoj blog. Mislim da jako lepo predstavljas knjige i uglavnom se slazem sa onim sto napises, tako da tvoj blog koristim kao neku vrstu preporuke o kvalitetnim knjigama koje treba procitati. Hvala na tome.
Drago mi je da je tvoje iskustvo bilo bolje od mojega (iako ni moje nije bilo loše). Čini mi se da je Ishiguro dosta kontroverzan pisac, za sva njegova djela (izuzev "Na kraju dana" koje gotovo svi obožavaju) može se naći mnoštvo oprečnih kritika, i to prilično gorljivih; čitatelji ga ili vole ili mrze.
OdgovoriIzbrišiHvala velika tebi na lijepom komentaru :) Nadam se nastaviti u pravom smjeru ;)