26. siječnja 2016.

The Year of the Atwood


Krajnje je vrijeme da na blogu kažem nešto više o Margaret Atwood :). Razlog moje dosadašnje suzdržanosti prije svega leži u činjenici da zaista malo toga znam o dotičnoj; znam da je Kanađanka <3, književnica, književna kritičarka i izumiteljica (!) te da će jedno njezino djelo biti objavljeno tek za 100 godina (ili 99, lijena sam istraživati). No, o tom-potom jer, ako je suditi po brojnim distopijskim djelima, Atwood baš i ne gaji preveliku nadu u sretnu budućnost ljudskog roda.

Kada sam se onodobno počela više zanimati za vijesti iz književnog svijeta, nije mi trebalo dugo da zaključim kako se prisutnost Margaret Atwood ne može ignorirati. Internetom kruže njezini članci i eseji, o njoj se pišu hvalospjevi, a obožavanje je - tako mi se barem činilo - sveobuhvatno. Zato sam početkom 2015. odlučila da će to biti godina u kojoj ću se koncentrirati upravo na njezina djela i pokušati pročitati barem neka od najpoznatijih (The Handmaid's Tale sam pročitala 2014.):)

Odmah početkom siječnja krenula sam čitati prvi dio Maddaddam trilogije čija je radnja smještena u nama blisku budućnost obilježenu posljedicama agresivnih znanstvenih eksperimenata. Priča Gazele i kosca usredotočuje se na lik Snježnog, čovjeka koji živi na plaži i svakodnevno se nosi sa izazovima postapokalističnog okoliša koji uključuje mutantske životinje te primitivnu skupinu ljudskih bića kojima on glumi nekakvo božanstvo-zaštitnika. U njegovim reminiscencijama saznajemo da se nekoć zvao Jimmy te pratimo razvoj događaja koji su doveli do katastrofe.

Kao i u Sluškinjinoj priči, i ovdje Atwood stvara svijet vrlo dobro utemeljen na našem današnjem i uvjerljivo zastrašujuć u svojoj proročnosti. Ona svoja djela distopijske tematike voli nazivati spekulativnom fikcijom, kako bi naglasila da su njeni izleti u budućnost uvijek utemeljeni na nekim današnjim pojavama. Međutim, unatoč toj vještini, meni su Gazela i kosac bili nezanimljivo djelo sa iznimno neuvjerljivim završetkom. Likovi i njihovi motivi bili su mi nedokučivi i nelogični i ničime nisu budili moju znatiželju. 

Atwoodičina Penelopa ima najiritantniji pripovjedački glas od svih s kojima sam se ja u književnosti susrela! Uzevši u obzir vrijeme koje je prošlo od mog čitanja ovog djela, želja da ju zadavim uznemirujuće je jaka :/ Inače je ova novela nastala kao dio Canongate Myth Series projekta, u sklopu kojeg su poznate književnike pozvali da reinterpretiraju mit po svome izboru. Možda u forsiranoj inspiraciji leži dio problema, jer mi je i Pullamnov Good Man Jesus and the Scoundrel Christ, također dio projekta, bio nepodnošljiv u svojoj neinventivnosti. No, iako se o djelu ne može govoriti zanemarujući infantilnost pripovjedačice, istaknula bih zbor sluškinja (koji prekida Penelopino pripovijedanje te evocira formu grčke drame) kao nešto što djelu daje složenost i u mojim ga očima ipak iskupljije. Gotovo.


Robber Bride
Modrobrada, kako je ovaj roman preveden kod nas (pretpostavljam zbog zvučnosti, ali i sličnosti dviju bajki), inspirirana je bajkom braće Grimm o okrutnom razbojniku koji sa družinom otima žene koje potom dovodi u svoju kuću kako bi ih usmrtio i pojeo. Slično njemu, ali u rodno zamijenjenim ulogama, Zenia otima muškarce svojih prijateljica Tony, Charis i Roz. Priča započinje iznenadnim susretom glavnih junakinja. Iznenadnim i šokantnim susretom jer su tri žene žrtve bile uvjerene kako je žena razbojnik mrtva. Žene žrtve, još uvijek pod velikim razornim utjecajem žene razbojnice, prisjećaju se svojih priča i načina na koje je Zenia zauvijek zavladala njihovim životima.

Modrobrada je gotovo ubila moju vjeru u Margaret Atwood. Iako bolja od Gazele i kosca, jednostavno mi nije bila zanimljiva. I nije mi jasno što je autorica pokušala reći izborom imena protagonistkinja :/

Alias Grace
Na samom kraju godine, kad sam već izgubila nadu u ljubav između mene i romana Margaret Atwood, dogodila mi se Alias Grace. Najljepše od svega jest to što mi se dogodila slučajno :) Pokušavala sam se tih dana natjerati na čitanje romana Burial Rites (kod nas ružno prevedenog kao Agnesina ispovijed), koji je svojim početkom ostavio jako loš dojam na mene. Savijest mi nikako nije dopuštala da odustanem od njega zbog zaostatka s australskom književnošću na raznolikom izazovu i strašno sam se mučila kako bih ga probavila. No, sjetivši se kako Alias Grace ima iznenađujuće sličnu temu kao i Burial Rites, odlučila sam njemu dati priliku čime sam umirila savjest (dio je izazova) i otkrila jednu od najdražih mi knjiga prošle godine. Baš divno <3



Koji je vama najdraži roman Margaret Atwood? Je li vrijeme da se okušam u čitanju The Blind Assasin?

2 komentara:

  1. Penelopeja - aahahahahah! :D Nisam očekivala da ću se nasmijati baš naglas... :D
    Joj, Atwood... Ne mogu. Možda zbog tebe jeeednom pokušam Alias Grace, ali ovo do sada što sam čitala me gotovo sve navelo da u sebi urlam prostote upućene autorici koje završavaju sa "tko je tebi dao olovku i papir/računalo". :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. U potpunosti te razumijem, usprkos oduševljenju Alias Grace. Sve mi se čini da je i moje prilike prokockala... na 4 djela koja me nisu oduševila našlo se jedno koje je. I nije neki prosjek :/

      Izbriši