Danas o jednoj kratkoj ali zanimljivoj priči. Dodatno, kako je večeras Noć vještica, o jednoj pomalo strašnoj priči. Prigodno, kako najviše volim ;)
Charlotte Perkins Gilman rođena je u saveznoj državi Connecticut 1860. godine. Odrasla je pod velikim utjecajem očevih sestara od kojih je jedna bila Harriet Beecher Stowe, autorica poznatog abolicionističkog romana Čiča Tomina koliba. Nakon udaje za prvog muža i rođenja djeteta, oboljela je od post-porođajne depresije neadekvatno liječene metodom "kućnog odmora" koji je zabranjivao sve oblike intelektualnog "napora". Kao posljedicu ovog iskustva Charlotte Perkins Gilman 1892. godine objavljuje svoje najpoznatije djelo, priču Žuta tapeta (u cijelosti ju možete pročitati ovdje).
It is very seldom that mere ordinary people like John and myself secure ancestral halls for the summer.
A colonial mansion, a hereditary estate, I would say a haunted house, and reach the height of romantic felicity - but that would be asking too much of fate!
Neimenovanoj protagonistici ove priče - koju čitamo u obliku njezinih dnevničkih zapisa - dijagnosticirana je "prolazna depresija - blaga sklonost histeriji". Dobronamjerni suprug, ujedno i liječnik, iznajmljuje ladanjsku kuću i suprugu smješta u prostranu i prozračnu sobu na najvišem katu. Soba, za koju protagonistica zaključuje kako je nekoć morala služiti kao dječja igraonica, ima jednu veliku manu - žute tapete užasne boje i uzorka, koje ostavljaju prašnjav trag na odjeći osobe koja ih nepažljivo okrzne.
John does not know how much I really suffer. He knows there is no reason to suffer, and that satisfies him.
He is very careful and loving, and hardly lets me stir without special direction.
Protagonistica, u nedostatku boljeg intelektualnog stimulansa, vrijeme provodi poučavajući uzorak na omraženim tapetama. U početku pokušava pratiti isprepletene vitice koje se bez vidljivog završetka protežu po zidovima no uskoro uviđa kako se u pozadini nazire nešto još zanimljivije, skriveni uzorak, zagonetna silueta...
Žuta tapeta, po općeprihvaćenom tumačenju ovoga djela, simbol je položaja žene u viktorijanskom dobu i projekcija potisnutog osjećaja zatočenosti od strane protagonistice same priče. Simbolika djela nije suptilna i neće promaknuti niti najnesvjesnijem čitatelju. Što je očito i bila autoričina namjera jer je primjerak ove priče poslala doktoru koji je njenu depresiju tako neuspješno (i s umalo katastrofalnim posljedicama) liječio.
No, neovisno o razumski prihvaćenoj simbolici, ova priča prije svega izaziva snažan osjećaj jeze. Prihvatite li prije spomenuto objašnjenje, pred sobom ćete imati vjeran i groteskan prikaz silaska osobe u ludilo, što je zastrašujuće samo po sebi. Ako pak opisane događaje odlučite shvatiti doslovno, priča će poprimiti pravu gotičku atmosferu u kojoj se sablasti šuljaju po sjenama i izlaze noću, pužu i krišom vam prilaze...
The front pattern DOES move - and no wonder! The woman behind shakes it!
Još uvijek ovo stignete pročitati, prije večerašnjeg izlaska, onako, da vas uvede u pravo raspoloženje ;)
Nema komentara:
Objavi komentar